Pozzzdrav svima! Pišem ovdje po prvi puta i to odmah u glavu, moram:
Mislim da bolujem od depresije, moguće i nečeg goreg, bojim se i pomišljat. Što je još depresivnije, nisam nikad naslutila da ću i ja podleći takvoj dijagnozi, uvijek sam vjerovala o sebi kao čvrstoj i stabilnoj jedinki, o flegmi koju ništa u toj mjeri ne može srozati da će mi padat na pamet tražiti stručnu pomoć jer ne znam više kuda ovo moje stanje vodi. Nije sad da me muče suicidalne misli ni slično, ali autodestruktivna sam na druge načine i želim iskočit iz kože od stresa, očaja i grižnje savjesti. Nemam volje ni koncentracije više bavit se stvari koje su me nekad ispunjavale. Izgubila sam na kilaži da nema tko to još nije prokomentirao mislivši da se namjerno izgladnjujem. Povrh svega tu su i problemi sa nesanicom koji me tjeraju u kut već dugi niz godina da sam se naviknula živjet s time sa stavom 'proći će, to su samo faze, još sam mlada'… e pa više baš i nisam :/
Nedavno sam proživjela traumu koja me dotukla i ne prođe minuta u danu da makar podsvjesno ne razmišljam o tome. Ne bih vas zamarala u detalje jer mislim i da je ovaj post podugačak. Uglavnom, što mene zanima jest koliko se mogu pouzdati u pomoć psihijatara, ne kao njihove volje da makar izgledaju zainteresirano o čemu pričam, nego u dijagnozu i terapiju s kojom će me sto% otkantat nakon 15min ''pregleda''. Bojim se da ću se navući i životariti godinama, čak i desetljećima k'o mrtvo puhalo… Nisam još upoznala osobu koja je jela sve te antidepresive, antipsihotike, sedative, hipnotike itd.. a da je to bilo kratkotrajno liječenje - što im je i namjena.
Hvala!
Pozzzdrav svima! Pišem ovdje po prvi puta i to odmah u glavu, moram:
Mislim da bolujem od depresije, moguće i nečeg goreg, bojim se i pomišljat. Što je još depresivnije, nisam nikad naslutila da ću i ja podleći takvoj dijagnozi, uvijek sam vjerovala o sebi kao čvrstoj i stabilnoj jedinki, o flegmi koju ništa u toj mjeri ne može srozati da će mi padat na pamet tražiti stručnu pomoć jer ne znam više kuda ovo moje stanje vodi. Nije sad da me muče suicidalne misli ni slično, ali autodestruktivna sam na druge načine i želim iskočit iz kože od stresa, očaja i grižnje savjesti. Nemam volje ni koncentracije više bavit se stvari koje su me nekad ispunjavale. Izgubila sam na kilaži da nema tko to još nije prokomentirao mislivši da se namjerno izgladnjujem. Povrh svega tu su i problemi sa nesanicom koji me tjeraju u kut već dugi niz godina da sam se naviknula živjet s time sa stavom 'proći će, to su samo faze, još sam mlada'… e pa više baš i nisam :/
Nedavno sam proživjela traumu koja me dotukla i ne prođe minuta u danu da makar podsvjesno ne razmišljam o tome. Ne bih vas zamarala u detalje jer mislim i da je ovaj post podugačak. Uglavnom, što mene zanima jest koliko se mogu pouzdati u pomoć psihijatara, ne kao njihove volje da makar izgledaju zainteresirano o čemu pričam, nego u dijagnozu i terapiju s kojom će me sto% otkantat nakon 15min ''pregleda''. Bojim se da ću se navući i životariti godinama, čak i desetljećima k'o mrtvo puhalo… Nisam još upoznala osobu koja je jela sve te antidepresive, antipsihotike, sedative, hipnotike itd.. a da je to bilo kratkotrajno liječenje - što im je i namjena.
Hvala!
