atmosfera vječitog pritiska u našem školstvu

Evo, šiznula sam po enti put... dijete 7, 8 godina, znači prvi i sad drugi razred proživljava nekakve stresove i plaši se kritika, kojima izvor nikad ali baš nikad nije ljenost, ne znanje, ne odgovornost, već isključivo pizdarije (pardon my french) jel' imalo ili nije gumicu, olovku, kajdanku s tvrdim koricama itd. Naravno da se kao roditelj pobrinem da sve ima i, naravno da se desi da ponekad nisam u mogućnosti odmah i promptno trčati po zagrebačkim knjižarama u potrazi za, npr. grafitom jer uz sav mogući pribor za likovni, baš "sutra ne može bez grafita" (iako sam i sama završila likovnu akademiju, a da grafit nisam za života uzela u ruku...). I, onda se učiteljice ljute, zovu me na telefon, zaskaču na parkingu da dijete nije imalo... nešto taj dan. Jebemu, jel' to mora bit takav pain in the ass, to školovanje? Jel' mora dijete ko na traci od 8 ujutro do 8 navečer izvršavat sve svoje obaveze bez greške, bez igre, s ručkom na zadnjem sjedalu auta...? Sprema li se to korporacijski vojnik ili ljudsko biće sa svim svojim manama i vrlinama? Smiju li ta djeca danas išta zajebat, na kraju krajeva, a da se odmah ne prozivaju roditelji? Mi smo svoje škole završili, šta još treba da sjedim sa vlastitim djetetom... čemu toliki pritisak?

Izgleda da mora, nemojte se samo previše živcirati....ha pošaljete mu ugljen i pravite se blesavi...kod nas je uvijek pola razreda donijelo glinamol a pola nije tako da se svaki dijelio napola....djeca su u stresu i tako se polako navikavaju na kapitalistički režim u kojem se svako drugi čovjek od stresa razboli...no ako se previše opustiš završiš na zadnjem mjestu...a čovjek treba, jel, stan i auto i vikendicu i lijepu odjeću...ma ništa nam to ne treba, samo malo mira i tišine, no naviknuti smo i sami da stalno nešto trebamo pa tako odgajamo i djecu...mnogo toga svi skupa radimo krivo...ima onih koji se bore s vjetrenjačama no u današnjem životu to je puno krvaviji i dulji put...ja sam nekad u fazi "bit će nekako" i ta me faza lovi sve češće...ambicije koje imamo dok smo u fazi školovanja polako splašnjavaju jer više nemaju smisla..živimo u lošem društvu...točnije...loše posloženom društvu...moje dijete je utorkom u školi od 9.40-17.25 dakle ručak joj je u 18.25 pa vi recite ima li to smisla...tako da potpuno razumijem vaše frustracije..djeca nam još dobro plivaju u svemu tome...ne živcirajte se!!

Nastojimo od djeteta ne praviti projekt; važno nam je da ima djetinjstvo jer smo ga mi imali, važno nam je i da preuzima odgovornosti jer smo ih i mi imali, ali to je više-manje sve. Dan danas ima djece koja i nemaju školu, nego pišu po tablama ispod mosta, sve dijele međusobno, a ovamo ne smije proći dan da nema svatko svoju gumicu... Nemaju ni instrumente pa ih sami prave od otpada i nauče sve o glazbi, kakva faking kajdanka s tvrdim(!) koricama, koga briga?! Ako učenje isključuje manevarski prostor za snalaženje, onda to i nije učenje, nego prisilna radnja. Iz toga ništa dobroga ne može izaći, to je puko gubljenje vremena i energije. A, djeca ionako sve nauče, netko više netko manje, već prema kapacitetima, ali svi nauče i svi žive i odrastu i rade neke poslove... i baš nikome te trivije imanja ili nemanja nečega ne bi trebale utjecati na rast, ni intelektualni ni emocijonalni. Ne bi trebalo da sat vremena pokušavam umiriti izbezumljeno dijete zbog kajdanke. Rekla sam joj da piše na toaletnom papiru, ne bi joj imao tko ni što prigovoriti jer je svoju obavezu pisanja zadaće izvršila, jer u tome i jeste bit učenja - u sadržaju, a ne u formi. Ne znam koliko će mi vremena trebati da to isto sutra objasnim učiteljici. I ne leži u tome kapitalistički režim, taj je živi organizam kojemu se čovjek treba konstantno prilagođavati, a izostanak bazične fleksibilnosti odgaja apartčike nesposobne za prilagodbe. Slažem se da te borbe s vjetrenjačama jesu duži i bolniji put, ali... što ti drugo preostaje od samoga sebe na kraju puta, ako si se svima sagnuo i skinuo gaće? Integritet je također jedna zanemarena 'disciplina' ovih dana...

Potpuno si u pravu, MorskoPrase. Poučeni (lošim i neugodnim) iskustvom osmoškolskog školovanja prvog djeteta, drugo smo upisali u Waldorfsku školu, Bogu hvala na toj mudroj odluci. Prvo nas , videći kako se drugo bez stresa i šiza školuje, milijun puta pitalo zašto je ono moralo proći kroz svo to ludilo, nabrijanost, krutost i nepotrebnost :/

Imala sam jednu pobunjeničku fazu kad sam mislila da se sve može riješiti dobrom voljom..na kraju shvatiš da si izgubio energiju, ostali roditelji su ti u ključnom trenutku okrenuli leđa, zamjerio si se profesoru i cijelom timu stručnjaka u školi, a nisi napravio ništa. Gito, svaka čast na izboru, nama je manjkalo sredstava...dok ljudi shvate da tu leži poanta kurikularne reforme bit ćemo već u 33. stoljeću :,'(

e, mi smo otišli živjet u prirodu kako bi imali što manje stresa, ali ta produžena ruka sistema dosegne i rukav i jezik da te povuče :) super za Waldorfsku... ne bih trepnula da je upišem, ali sad mi je daleko. Sanja, razumijem potpuno... oni koji su prošli sve i do kraja isškolovali djecu, vele da su na maturi umalo zaplakali od olakšanja :D

> Brdosuza: > Vidi, u potpunosti te razumijem. > Ali... > Današnji sistem školovanja je takav kakav je, "onda" je bio takav kakav je bio. Mi se trebamo prilagoditi onim formama koje su od nas trazene, jednako onako kako su se prilagodavala nasi roditelji.......i naravno, sve zbog buducnosti i dobrobiti nase djece. > "Njima" se bilo tesko priviknuti na "onaj" rezim u "ono" vrijeme, ali mi to nismo osjetili, isto kao sto se "nama" tesko priviknuti na ovaj "rezim", ali nasa djeca to ne smiju osjetiti!! > Mi, i samo mi, smo ti koji im moramo priskrbiti sve potrebno za buduce osamostaljenje, to je duznost svakog roditelja(nevezano za ljubav koju im pruzamo)... > A sve ostale stvari, vezane za ono individualno izrazavanje....trebamo ih uciti kroz razgovor..praksu i neke druge stvari..nevezane za ovu birokraciju koja je zadana u nasem vremenskom periodu. > Calm down :)

Najveći je problem upravo u tome što zbog stupidnog, monstruoznog zapravo, sistema (u kojem jednako pate i djeca i nastavnici) roditelj jedva da STIGNE imati ikakvog upliva u odgoju i obrazovanju vlastitog djeteta. Ako ti je dijete u školi sto sati dnevno, a zatim radi domaću zadaću i uči za sljedeći dan dodatnih sto, prostom računicom ne ostane ti baš neki broj sati u kojem ćeš ga djelatno i smisleno usmjeravati- hranjenje i higijena i - opa! - spavanje!

Moj sin rijetko dobije zadaću, to im je neka nova fora u školi (za razliku od vremena kad sam ja bila u osnovnoj) a uči skoro svaki dan jer kad dođe iz škole tražim da mi ispriča što su radili, ne toliko što mene to zanima (a i zanima me jer sam zaboravila neke zanimljive stvari iz npr povijesti) nego jer mi je bitno da izverbalizira, ponovi gradivo! Često pogledamo proguglamo neke zanimljivosti o toj temi, povežemo s praktičnim životom i filozofiramo...za to ne trebaju sati, dovoljno je nekoliko minuta na dan! Nekad pričamo o tome za stolom, uz ručak ili navečer, dok šetamo, nekad povežemo gradivo uz film koji gledamo, nekad uz društvena i politička zbivanja, klimatske promjene, odradili smo izlete u krapinski muzej i vučedolski muzej, ne zato jer to moramo nego jer to želimo! Kad dođe vrijeme ispita, treba mu samo 20 minuta učenja! Odlikaš je i nema stresa jer ne buba napamet ili u zadnji dan nego zna povezati i primjeniti znanje! Učenje se uči....

Što se tiče školskog pribora, stres je bio prisutan prvih godina, kad bi zaboravio nešto.... stres mu je sama situacija kad on jedini u razredu nije ponio pribor iz npr likovnog, zaboravi lektiru,bilježnicu,šestar.... Dešavalo se i da idem u pola 9 navečer u knjižaru kupovat glinamol i trčim za njim u školu jer je zaboravio bilježnicu, bilo je i jedinica jer je zaboravio zadaću! to je skroz normalno na početku, dijete zaboravi.... Kasnije se navikne, nauči odgovornosti, izvršavanju svojih obaveza pa se sada to više uopće ne događa jer se pripremi na vrijeme! Moj zadatak je da ga na početku školovanja stalno pitam, podsjećam, opominjem, usmjeravam na njegove zadatke i obaveze! Normalno da ako je po planu i programu da se uči i radi s grafitom da moraju ponijeti grafit, ne?! Pa nece 30 klinaca imati grafit a jedan tempere...što da on radi s tim temperama ako je "današnja" tema linija i grafit?! ( i ja sam završila akademiju i bez grafita ne bi ni prijemni prošla, to bitan crtački alat a likovni elementi (linija) su početak) što da ta učiteljica radi s tim djetetom?! Naravno da ne treba oko toga radit scenu i traumatizirati djecu ali treba paziti da ima pribor za nastavu! Jesam za to da se reforma odradi ali učenje ne počinje i završava školskom ustanovom, uči se i kod kuce! To je odgoj! Škola je samo škola, nije to život! Život se živi s njom ili bez nje! Ona je tu samo da pomogne! Totalno je nepotrebno živcirati se oko toga! Često to kažem sinu kad skužim da ga nešto muči u toj ustanovi!

sim3sim3, sve što si napisala stoji i roditelji više ili manje svi nastojimo djeci prenijeti znanja koja i sami posjedujemo, naučiti ih prije svega razmišljati jer to je ono što naše školstvo ne pruža te u okvirima vlastitih mogućnosti, osigurati djeci kvalitetno vrijeme provedeno zajedno u obitelji. Škola nije život... pa ne znam što je, onda. Možemo reći i da je život škola, svejedno zvuči kao jedva upotrebljiva fraza. Činjenica je da su djeca okupirana školskim obavezama veći dio svoga vremena i u tome ne vidim problem. Problem nastaje upravo u onom dijelu gdje sustav inzistira na besmislenim ili, nazovimo ih, nepotrebnim pravilima koja nisu tu za dobrobit djece, već da olakšaju rad u sustavu. Čitav program prilagođen je najslabijemu u prosjeku, kako bi svima dostupno školstvo bilo i savladivo. Ono nije fleksibilno, ne prilagođava se ni mogućnostima ni potrebama jedinki, nego funkcionira kao birokratska mašina. Krenemo li od banalija kao što su vjeronauk, vjerski praznici, obilježavanje ovog ili onog dana, prehrana koja ne nudi alternativu vegetarijancima, npr., to su sve stvari kojima se moraš konstantno prilagođavati, iznalaziti rješenja kako ih zaobići i uglaviti u vlastiti odgoj kojim, navodno, učiš dijete razmišljati svojom glavom i donošenju vlastitih odgovornih odluka. Ako dijete učim da je bitan sadržaj, a ne forma ili, u slučaju grafita - medij, pristajanjem na forme koje nameće sustav, onemogućena sam u dosljednosti odgajati dijete. Otišla sam u krajnost jer želim poentirati kako i to tiho kimanje glavom, to mirno pristajanje na servirane identitete koje škoja projicira, nije nužno dobro rješenje. Možda je tebi tako lakše i potpuno je legitimno, ali mene uznemirava. I to je legitimno. Naravno, u cijeloj priči, bitno mi je da dijete ne pada u afan od tih disciplinskih intervencija u njen psihološki prostor, tj. bitno mi je da se ona ne živcira zbog trica i kučina jer, da, te trice nisu život.

brdosuza, ne sjećam se da je mojim rodieljima bilo išta teško. Oni su vrlo malo ili gotovo ništa imali s mojim školovanjem. Nikad nisu dobili poziv na telefon zbog toga što nešto nemam u pernici, niti ih je itko zaskakivao u automobilu na parkingu jer se taj manjak upernici dogodio drugi ili treći put. Ali, zato, kad sam se ponudila na roditeljskom sastanku da djeci volonterski održavam izvannastavnu aktivnost (jer nemaju niti jednu jedinu), glatko sam odbijena jer 'to djeci nije potrebno'... Sigurna sam da mnoge stvari ovise od škole do škole i od nastavnika do nastavnika, ali, kao i u svemu u ovoj zemlji, većinu čini goli i mahom nesposobni prosjek od kojega se ne očekuje da razmišlja, nego da izvršava. I tu je kraj priče.

uff daleko od toga da mislim da nam je školstvo savršeno! Upravo zbog toga činim sve što je u mojoj moći da svom djetetu olakšam i pomognem! Meni je škola bila užas, bila sam buntovni hipik i autsajder i to mi je donijelo teškoću,dugogodišnju ogorčenost i ljutnju! Nikako to ne želim svom djetetu! Upravo zbog toga ističem pozitivne stvari (ima ih masu kad se na njih fokusiraš) a one negativne ne dozvoljavam da nas previše diraju i da zbog njih šizimo! Psiha,duh i mir je mnogo važnije od toga jer svoje emocije prenosimo na svoju djecu. Nema šanse da bi živcirala sebe i dijete zbog gluposti oko pribora ili ocijena (to ne znači da mi nije bitno da ima pribor i dobre ocjene ali me ne baca u bed kad nije tako) Upravo zbog svih negativnih iskustava koje sam ja imala jer sam se osjećala drugačije od drugih (istina je da je svako dijete "drugačije") sad znam svom djetetu pružiti ono što mu je potrebno a što mu škola ne pruža! Mislim da je kod vas možda problem u vašoj školi! U "našoj" je vjeronauk izborni predmet, učiteljica i nastavnici su stvarno divni i razumni ljudi, škola nudi dodatne aktivnosti i dijete mi ne doživljava ni stres ni pritisak u školi. Drage volje je uzeo još 2 izborna predmeta a uz osnovnu pohađa i osnovnu glazbenu školu! Ima vremena i za playstation i nogomet!

pa, zapravo se prepoznajem u mnogočemu i u tvojoj priči i u načinu, tj. pristupu odgoju i edukaciji. Ono što se svakako trudim je ne prenositi svoja stanja na dijete i kad je ona uznemirena oko tih trica, nastojim je umiriti i podržati. Pukla sam (i ne pred njom) zato što je njena uznemirenost oko nebitnih stvari bolno intenzivna. Hipersenzibilnost pa puta dva... i, valjda mi je prijalo da to istovarim nepoznatim ljudima na forumu. Slažem se apsolutno da su mir i izvjesna opuštenost bitniji i za samo rješavanje bilo kojeg problema ili 'problema' i racionalno, nisam imala osobitog razloga ni ovdje da se nerviram. Emocije pak, kad vidiš i doživiš tako intenzivnu reakciju djeteta oko besmislice, su već druga priča... srećom pa ih barem donekle uspješno artikuliram. I u 'našoj' školi je vjeronauk izborni predmet, međutim to je mala područna škola na selu i od ukupno 20-tak đaka iz sva 4 razreda, moja jedina ne ide na vjeronauk pa je bilo pokušaja uvjeravanja kako i nije baš dobro da se dijete izdvaja... do komentara samih učenika da manje vrijedi jer ne ide na vjeronauk. Kompenziramo to nekim dosjetljivim prkosom pa odemo na igralište s djetetom igrati košarku ili voziti role dok se svi ostali obrazuju u vjeri. Također ju vozimo u glazbenu školu i stignu djeca sve. Uostalom, njihova percepcija vremena je potpuno drugačija nego kod nas odraslih i mislim da oni sve te obaveze puno lakše i podnose i hendlaju nego mi. Samo da malo olabave taj stisak... sve će doći na svoje.

Napisala sam gore da je i moje dijete doživljavalo stresove na početku... svima je tako! I vama je sigurno bilo stresno doći nepripremljeni na ispit ili razgovor na posao... Djeca se u tim prvim razredima uče odgovornosti i osjete posljedice svoje nemarnosti! Svima nam je cilj da nam djeca postanu pouzdani,odgovorni,socijalizirani ljudi! To ne znači da smo mašine! I vi imate moć da svom djetetu kreirate atmosferu školovanja i učenja, ne samo školska ustanova! Također, ne dopustite da vaše dijete vidi da omalovažavate školu,učiteljicu,pojedine predmete.... time joj šaljete poruku da je to "glupo" i nebitno pa bi se dijete moglo prestati truditi. Autoritet je bitan! Imamo već dovoljno ohole dječurlije 8-) Meni je u našem školstvu problem sadržaj i količina nepotrebnih informacija, premalo prakse/primjene znanja.... al nastavnici su ti koji mogu pomoći ili odmoći! Kad se sretnemo sa "lošim" predagogom, opet to gledam kao neku vrstu izazova i mislim da je dobro da se dijete pokušava nekako prilagoditi jer je to opet priprema za život! Oko nas su i dobri i loši ljudi,komplicirani,ljuti,tužni,nervozni,tvrdoglavi,usporeni.... super je "znati sa svima"