Priča za laku noć <3

Toga su dana blistave munje parale Nebo, ostavljajući njegovo nježno lice boje vanilije prepuno dubokih brazgotina koje su brzo ozdravljale; samo da bi iznova bile bolno ucrtane. Zvuk gromova nemilosrdno je probijao tišinu, podižući mrtve i zaglušujući žive. Zemlja je bila na izmaku snaga; njene su ruke nemoćno klonule u njeno toplo, izmučeno majčinsko krilo,spremno dočekujući nove, žestoke udare Vjetra i oluje. Pobješnjeli valovi dizaše se neviđeno visoko dok je More ključalo od iščekivanja. Sve živo pobježeu strahu, tražeći sebi zaklona. Pustoš zavlada zemljom. Tlo se treslo, otvaralo, gutajući svojom nezasitnom utrobom sve pred sobom. Zemlja očajno ispruži ruku prema Moru, dodirujući divlje valove prstima od tisuću zrnaca pijeska. More pažljivo ispreplete svoje hladne prste s njenima. Začu se udar groma koji se silovito strmoglavio s neba,udarajući u njihove isprepletene prste razdvajajući ih; na mjestu gdje su im se ruke dotakle sada je gušila gusta, neprozirna magla. Zemlja se umiri i prestade disati dok su bijesni valovi nezadovoljno udarali o visoke hridi. Vjetru dosadi njihova igra, pa se bučno i ozlojeđeno obruši na maglu, rastjerujući je,kidajući njeno tijelo od oblaka na milijun malenih komadića. Na njenom mjestu ostade siva morska pjena. Usred sivila, na postelji od koralja, ležala je žena. Sve je utihnulo. Nebo, umorno i ranjeno, stisne oči i rukom otare svoje lice boje vanilije. Malene kapi nježno padnu na tijelo. I Nebo je zaplakalo toga dana. Toga se dana rodila Yasmine.

Gusta je kosa sjala prahom tisuću umirućih zvijezda, a oči bijahu satkane od modre morske pjene. Polagano se uspravi, dugim bijeli mprstima dotičući More, igrajući se očevom snažnom rukom. Veselo poskoči, a njena haljina od magle nježno ovije njeno tijelo, lepršajući oko njenih bokova. Zakorači na obalu, zarivajući bosa stopala u vreli pijesak. Majčica Zemlja protegne prste golicajući je po tabanima. Yasmine poskoči dok joj iz lelulajuće kose i spadahu zvjezdice, nasmije se otkrivajući zube; savršenu nisku najčišćih bisera. Vjetar, očaran njenom ljepotom ispruži ruke i prstima joj promrsi kosu, prosipavši nove zvjezdice. Yasmine uzdahne; dah joj zamirisa poput ljiljana u punom cvatu. Vjetar ushićeno cikne i pljesne rukama podigavši zastor od pijeska. Yasmine potrči obalom. Sjede na veliki kamen i uze malenu frulu što je neko dijete ostavilo za sobom dok je bježalo od oluje. Prinese je usnama,dvjema punim, mesnatim, kao krv crvenim laticama ruže i stade svirati. Divna melodija probudi lijeno Sunce, pa ono proviri iza oblaka i obasja čisto srebro kojim je bila posuta njena koža. Dva malena guštera skladno skakutaše oko njenih nogu, zaslijepljeni sjajem srebra i svjetlošću sunca. Ljudi izađoše iz svojih skloništa pa se stanu diviti njenoj ljepoti. Prolazili su tako dani. Yasmine je trčala obalom i šumama,spretno se bacala među valove u očevom naručju. Skakutala je u igri s djecom, opčinjavala pjesmom. A Vjetar je uvijek bio tu da joj prstima uhvati i zaplete kosu. Ljubio joj je usne, milovao obraze, cjelivao zanosno tijelo. I ona je raširenih ruku dočekivala njegove zagrljaje. Voljela ga je, slobodu koju su imali, ljubav koju su dijelili.

Ipak, jednoga se dana Yasmine umorila. Umorila se od trčanja za svojim dragim. Umorila se od čekanja da joj izmrsi kosu. Znala je da ga nikada neće moći uhvatiti, zagrliti ga, čvrsto oviti ruke oko njegova nestalna tijela; znala je da mu na usne nikada neće moći utisnuti cjelov svoje svete ljubavi. Njena je pjesma jenjavala i postajala sve tiša, sve dok joj prsti nisu postali preslabi, a frula pala i razbila se na obali. Svejednako je sjedila na kamenu, sama. Njena je ljepota kopnjela. Ljudi je više nisu gledali nego bezbrižno obavljali svoje poslove. Djeca i malene životinjice prestadoše skakutati i igrati oko njenog nekad sretnog cvrkuta. Vjetar se tužno zagleda u svoju dragu i brzo pojuri da joj promrsi kosu. Začuđeno stade kad vidje da iz njene guste kose više ne ispada zvjezdana prašina. Tužno fijukne i pomiluje je po obrazima. Yasmine umorno otvori oči. Morska je pjena u njenom pogledu sada bila siva i mokra. Vjetar još tužnije zacvili i dotakne joj suhe, mramorne usne.Njene se tužne oči napuniše valovima, a srce tolikom čežnjom i tugom da kamen na kojem je sjedila proplače olovnim suzama. Vjetar očajno zafijuče i stade bijesno udarati rukama oko sebe. Sve to promatrala majčica Zemlja, pa se sažali nad svojom jedinicom. Nježno je poškaklja po tabanima i gurne ocu u naručje. Yasmine držaše majčinu ruku dok ju je otac nježno obavijao valovima. Uto se ponovno začu jauk i pucanje njenog srca. Nebo, sad crvenih obraza zaplače nad njenom sudbinom, a silovit grom udari u postelju od koralja na kojoj je ležalo njeno umorno tijelo.Rasula se magla, razli se tekuće srebro, a tisuću zvjezdica zablista na obali. Vjetar slomljen stade i zajeca za svojom izgubljenom ljubavi. Uto se tišinom prolomi zvuk groma.

Nisu to više bili udarci, već cvrkut njenog anđeoskog glasa. Njena pjesma se ponovno razlije zemljom, a Vjetar oživi i stade uzbuđeno pljeskati dlanovima poput kakva nestašna djeteta. Malene mu kapi dotaknuše prozračno lice. Svaka od tih kapi kao da ga je ljubila i šaputala mu nježnosti na uho. Njegova se voljena pretvorila u srebrenu kišu, milujući ga, ljubeći mu usne, hvatajući ga kada bi pokušao izmaknuti njenim zagrljajima. Nastavljali su svoju igru dok se nebom prolamao smijeh i pjev najsretnijih ljubavnika. Nebo, obraza boje vanilije, zaplače, radosnicama pozdravljajući njihovu sreću. Toga se dana rodila Yasmine.

[:poljubac] Divno... Autor? [:jezik]

[:poljubac]

[:zaljubljen]

[:zaljubljen] Prekraaasno [:zaljubljen]

zasto bismo imali samo crninu i negativu... jedan zivjeli su sretno do kraja zivota nikada nije naodmet..... ljubim vas sve [:poljubac]

respect autoru [:sramezljiv] [:poljubac]

[:hihot] [:zaljubljen]

predivno [:poljubac]

Prekrasno [:zaljubljen] [:poljubac]

Natjerao si me da s tobom uđem u vlak smrti, unatoč tome što si znao koliko se bojim visine. Govorio si kako je tvoja princeza jača i hrabrija od ičega na svijetu i kako nećeš dopustiti da mi se nešto loše dogodi. I nije me bilo strah. Bilo je prekrasno. Držao si me za ruku, vjetar mi je zamrsio ionako groznu kosu. Volio si moju kosu. Volio si ju, mada te uvijek škakljala po nosu kada sam ti spavala u naručju. Bio je to najkraći dan u mome životu; toliko sam trebala da potraje, da zaustavimo vrijeme i da ostanemo zauvijek onako sretni i nasmijani. Izašli smo iz lunaparka tek kasno navečer, kad si me napokon natjerao da priznam kako me od silnih slatkiša boli želudac. Sjećaš li se, na našoj su plaži sjedili Cigani iz lunaparka? Smijali su se, pjevali, plesali oko vatre. Živjeli su. Onaj sjaj u tvojim očima, dok si me gledao kako plešem, ne mogu to zaboraviti. Nisam vidjela ništa osim tebe i zvjezdanog neba iznad nas. Vodili smo ljubav te noći. Dugo. Šaputao si sve one gluposti koje toliko volim. Ljubio si me, škakljao, govorio kako sam samo tvoja. Činio si sve da me nasmiješ i da budem sretna. Nekako sam znala da je to posljednji put, da je ta čarobna noć bila naš posljednji ples, naš oproštaj. Otišao si. Bez pogleda, bez objašnjenja, bez poljupca i zagrljaja. Sve što si govorio nije ispunilo prazninu koja je ostala poslije tebe. Godinama sam razbijala glavu, pitala se jesi li me ikada zapravo volio, jesi li lagao od prvoga trenutka. Godine i godine prolivenih suza, usamljenih noći, godine i isto pitanje na koje ni sada ne znam odgovor. Voljela sam te i mrzila svih ovih godina. Često nisam znala koja je bol jača. Voljela..... kome lažem? Još uvijek te volim kao i tada. Još uvijek te mrzim više nego ikad. Još uvijek sam samo tvoja.

Pronašla sam našu sliku danas. Nisam ju tražila; nekako mi se usput stvorila u rukama. Nasmiješila sam se; onako iskreno, od srca, nakon toliko godina. Morala sam. Nisam mogla odoljeti. Slikali smo se kada smo bili u lunaparku. Sjećaš se? Posvuda nas je pratio onaj blesavi klaun. Nikako nije shvaćao da me klaunovi plaše i da mi noge klecaju svaki put kada mi se približi s hrpom balona i onim umjetnim osmjehom. Držim plišanog medvjedića kojeg si osvojio za mene i smiješim se kao dijete dok me ljubiš u obraz. Trenutak prije nego što je fotoaparat bljesnuo, razmazao si mi sladoled po nosu. Karamela, moj najdraži, onaj koji si mi donosio kada sam bila tužna i kada me boljelo. Uvjeravao si me da ce mi biti bolje ako pojedem makar malo. Naravno, sladoleda je uvijek bilo više po plahtama nego u mojim ustima. Škakljao si me svaki put kad sam pokušala uzeti zalogaj. Vrlo djetinjasto od tebe. Puno smo se smijali tada.... Sve nam je bilo smiješno, ništa nam nije bilo nedostižno. Nije postojalo ništa što bi nas zaustavilo. Ili smo barem tako tada mislili. Ili sam barem ja tako mislila.