Zimski mjeseci često propisno izdeprimiraju i najveselije čeljade. Hladno je, mrak rano pada, često se još osjeti desant na račun iz onog krasnog slavljeničkog mjeseca...
Ostale indivudualne probleme, s kojima se svatko nosi kako zna i umije, da ne spominjem.
I onda vam se nakalemi ta jedna vječno nujna i negativna persona(svako društvo ima svog Werthera) da vam dodatno pije krv.
Suma njegovih problema je- nevoljen, neugledan(tako on sebe vidi), neuspješan...vječno tužan.
Elem nejebica.
Ženski pandan gorespomenutog weltschmerziranog je vječno raskukana i nevoljena poznanica(nedajblože prijateljica), koju ne sluša muž, ne vole djeca...ljuti svekrva, poštar...mesar(nadopuni niz).
I kad takvo jedno stvorenje krene sa svojim jadima, i gladno dijete u Čadu se posrami, a onima na umoru je upravo neugodno što nisu ranije "razdužili beštek".
Prekrasno je kad vam dan započne litanijom takvog jednog polupoznatog bića.
Pa ignorirate. Vozite svoj film, jer eto, ni vama nije lako niti ste plaćeni slušati, da prostite, dokona izdrkavanja osobe koja je sita, kojoj je toplo i koja ne mora raditi da bi bila zbrinuta.
I onda se takav jedan/takva čude što ljudi prelaze na drugu stranu ceste, zaključavaju vrata, u ljetnim mjesecima podižu prozore na osobnim vozilima, kad ih vide.Pa vas krenu zaustavljati, ispitivati što su skrivili(suzica u oku je opcionalan no poželjan detalj).
Kako se vi nosite s takvima kojima je vječno teško?Prema kojima događaji u Fukushimi izgledaju kao zapuh juga u rano proljeće?
Kako se suzdržati da jednu takvu "zraku sunca" ne uvalite u sniježni nanos kraj puta i zatrpate da tamo kontemplira do proljeća?
Kakve su to sebične persone koje ne shvaćaju da postoje ljudi sa realnim problemima-bolesni, gladni, u strahu za egzistenciju?
Eto, svaki put se šokiram kad čujem što ljudi smatraju problemom i dolazim do saznanja da su život i zdravi organi tako prokleto potraćeni na određeni soj ljudi.
Zimski mjeseci često propisno izdeprimiraju i najveselije čeljade. Hladno je, mrak rano pada, često se još osjeti desant na račun iz onog krasnog slavljeničkog mjeseca...
Ostale indivudualne probleme, s kojima se svatko nosi kako zna i umije, da ne spominjem.
I onda vam se nakalemi ta jedna vječno nujna i negativna persona(svako društvo ima svog Werthera) da vam dodatno pije krv.
Suma njegovih problema je- nevoljen, neugledan(tako on sebe vidi), neuspješan...vječno tužan.
Elem nejebica.
Ženski pandan gorespomenutog weltschmerziranog je vječno raskukana i nevoljena poznanica(nedajblože prijateljica), koju ne sluša muž, ne vole djeca...ljuti svekrva, poštar...mesar(nadopuni niz).
I kad takvo jedno stvorenje krene sa svojim jadima, i gladno dijete u Čadu se posrami, a onima na umoru je upravo neugodno što nisu ranije "razdužili beštek".
Prekrasno je kad vam dan započne litanijom takvog jednog polupoznatog bića.
Pa ignorirate. Vozite svoj film, jer eto, ni vama nije lako niti ste plaćeni slušati, da prostite, dokona izdrkavanja osobe koja je sita, kojoj je toplo i koja ne mora raditi da bi bila zbrinuta.
I onda se takav jedan/takva čude što ljudi prelaze na drugu stranu ceste, zaključavaju vrata, u ljetnim mjesecima podižu prozore na osobnim vozilima, kad ih vide.Pa vas krenu zaustavljati, ispitivati što su skrivili(suzica u oku je opcionalan no poželjan detalj).
Kako se vi nosite s takvima kojima je vječno teško?Prema kojima događaji u Fukushimi izgledaju kao zapuh juga u rano proljeće?
Kako se suzdržati da jednu takvu "zraku sunca" ne uvalite u sniježni nanos kraj puta i zatrpate da tamo kontemplira do proljeća?
Kakve su to sebične persone koje ne shvaćaju da postoje ljudi sa realnim problemima-bolesni, gladni, u strahu za egzistenciju?
Eto, svaki put se šokiram kad čujem što ljudi smatraju problemom i dolazim do saznanja da su život i zdravi organi tako prokleto potraćeni na određeni soj ljudi.