Čuvanje bebe - savjet

Ovako... Imam malu bebu od 3 mj.,a na posao se vraćam kad beba napuni 6 mj. (jer mi je prevelika razlika u naknadi s HZZO-a u drugih 6 mj.i plaći), pa ću morati ostaviti bebu nekom na čuvanju. Mamu nemam (umrla), tata mi je star i ne bi mogao (kasno postali moji roditelji), a svekrva je takva da samo čeka da ju pozovemo i da se može hvaliti da bez nje ne možemo (a i nemam povjerenja u nju, ima vrlo čudna shvaćanja, kao da još traju 70-e kad se većina nas nije ni rodila). Jeste li se snalazile s tetama čuvalicama, jeste li ih nalazile putem preporuka? Kako je to funkcioniralo, molim iskustva! Maleni ima 3 mj.i pucam po šavovima, dok muž odlazi, a ja ostajem sama s njim (hvata me velika panika). Prvo mi je (i ostat ćr jedino) dijete, iskustva s bebama nemam baš nikakvog, ovo mi je prvi kontakt s bebom i ogroman šok i stres. Bebu volim najviše na svijetu, naravno. Uz sve, više ne izlazim nikamo, moje prijateljice nemaju djecu niti namjeru da ih imaju. Ponekad ostavim maltezericu (10 g.)kraj bebe (dok odem na WC i slično) i ona ga budno pazi. To mi je sva pomoć. Inače, beba je dobra, jede na bočicu, prospava cijelu noć. Ali ja zavidim mužu dok odlazi na posao, ljuta što ostajem, u brizi i grču. Molim savjet kako to prebroditi, biti jača. I oko teme s početka, čuvalice. :) Hvala svima koji se jave, vjerujem da svako iskustvo pomaže :) mama jedne bebe dečkića i jedne pseće curice

Meni su oboje djece cuvale tete cuvalice ali kad su navrsili godinu dana iako imam i mamu i svekrvu...razumijem vas ovo gdje pricate o stresu ali svakako trebate vise angazirati muza u dijelu kad se vrati kuci a vi si tad malo dat oduska (koliko mozete-kava s prijateljicom, soping i sl.)-meni je muz bio najveca potpora i ponekad sam mu doslovce na vratima predala dijete a i u kucanskim poslovima je potpuno ravnopravan...i ja sam govorila da cu imat samo jedno dijete i evo sad imam dva decka 😉nemojte se ljutit al ovo o maltezeru mi je strasno-pas da pricuva dijete?! Volim zivotinje i imam malog psa ali u dvoristu i ne bih ga nikad pustila do tako male bebe ni pod mojim nadzorom...drzite se, bit ce bolje-prvih par mjeseci je najgore dok se ne uhodate-ma ustvari uvijek je najgore i kad su stariji samo se naviknete hehe i sve naravno zaboravite kad vam se nasmiju i zagrle vas 😉

Muž ga stalno čuva čim dođe s posla, odmah ga preuzima :) najgori mi je ovaj dio kad ga nema jer se osjećam prestrašeno dok sam sama, čim odlazi, ja se ukočim, lakše mi je makar dok taj pas sa mnom sjedi (ovo dok ih ostavim su sekunde dok moram na wc), a kad se vrati doma, ja nemam volje ići nikamo, prijateljice i ja više nemamo zajedničke interese, ne bi razumjele, sve kojima sam okružena ne pomišljaju na klince, tako su si odabrale. Najviše me zanima nalazite li tete čuvalice preko preporuka, jesu li to vaše poznanice ili netko nepoznat? Ja sam voljna platiti i nekom da sjedi kraj mene samo da nismo sami, platiti to kao normalno čuvanje. Radi osjećaja sigurnosti.

U vezi psa, isto, dobrodošli su i komentari i savjeti obitelji koje ih imaju, ja živim u stanu i pas je s nama, nemam ju (a nisam ni imala namjeru) maknuti od nas, 10 g.je s nama, mogu jedino utjecati koliko će biti blizu bebe i u kontaktu s njom.Inače, mislim da bi bebi mogao više nauditi neki trogodišnjak koji još ne razumije puno toga (vidljivo kad nam dolaze ljudi s malom djecom i uopće ne paze i ne upute ih kako se odnositi prema bebi pa ga u tim prilikama moram sklanjati od njih). Koliki smije biti kontakt psa i bebe uopće? Pedijatrica nam je rekla da je u redu (s tim da ona ima sličnu situaciju pa gleda pristrano).

Ja mislim da ne stoji ovo što govorite o trogodišnjacima...ja sam baš stalno okružena djecom raznih uzrasta jer nam svi i u društvu i rodbini imaju djecu- moj mali će uskoro tri godine i kad nam dođu s malom djecom iznimno je pažljiv, mazi ih i dodaje svoje igračke, jako jako je brižan...ja živim u manjem gradu tako da se svi međusobno poznajemo a i ako slučajno nekog ne poznam znam nekog tko ga pozna...ja ne bih nikad na "slijepo" uzela tetu čuvalicu nego neku pouzdanu osobu i kod nas iskreno to nije baš skupo ako uspoređujem s prijateljima iz drugih mjesta koji kažu da je kod njih duplo skuplje čuvanje...prvo dijete mi je čuvala žena od 50-ak godina a drugo cura od 25 godina, razlike se primijete ali sam s objema u principu zadovoljna, a s tetom koja mi je čuvala starijeg sina prije skoro 5 godina još uvijek se čujemo...

......nemojte se ljutiti iznosim samo ono što mi se čini, ne poznam vas pa možda i griješim- imam osjećaj da ste prilično mladi i da vam se "zadesila" beba...da-život vam se kad dođe dijete promijeni se za 360", dijete promijeni i vas htjeli vi to ili ne, promijeni i vaš odnos s partnerom, dijete ustvari promijeni sve ali trebalo bi promijeniti na bolje- učvrstiti, produbiti neke odnose (one koji se ne učvrste mislim da vam takve osobe nisu ni potrebne u životu), nekako mi djelujete malo konfuzno (ne mislim ništa loše ali možda se još niste snašli)- ja sam prvo dijete čekala godinu dana i kad sam zatrudnila i na kraju rodila to mi je bilo nešto što je postalo središte mog-našeg života, sve ostalo je bilo manje bitno ili nebitno, to je bilo ono što smo željeli i jednostavno nije bilo mjesta panici iako sam imala dijete koje je stalno plakalo, nije spavalo, na prisima non stop ali sve je to prošlo...posložite si prioritete, razmislite o ljudima koji vas okružuju, ako ne možete s prijateljicama odite sami u trgovinu, setnju, na neki tretman...vjerujem da će biti bolje kad malo otopli pa budete s bebom mogli u šetnju, srest ćete neke nove ljude, mame s kolicima, u istoj/sličnoj situaciji kao i vi...ja znam otić na kavu s prijateljicom i sve imamo neki kao prešutni dogovor da ne pričamo o djeci, mužu i sl. jer je to vrijeme koje smo par puta u godini uspjele uhvatit samo za sebe pa malo tračamo, malo o krpicama, cipelama i tako o glupostima pričamo sat vremena i onda se nakon toga vraćamo u realnost- onu koju smo si htjele i koju ne bi mijenjale ni zašto na svijetu

Hvala na odgovorima :) nisam baš mlada, i htjela sam bebu, nego sam ustrašena jer nemam iskustva s njima, u životu nisam primila bebu u ruke, najveći strah mi je da ga ne potrgam, da ga krivo ne primim kad ga dižem iz krevetića i slično. Najgore je što mamu nemam, a vjerujem da je svima koji ju imaju život drugačiji, ako ništa, imala bih savjet, riječ. Okružena sam muškarcima, cijeli život, i bila odgajana kao dečko, ne mogu reći da se tata nije trudio. Nažalost sam okružena kojekakvim ljudima, nemam nukog prebliskog, mnogi me ne razumiju i većina cura gleda samo da ode na porodiljni da ne mora raditi (pričam o svom poslu, ne općenito), većina njih ne mari dok ih ostavi kako kažu 'babi'. Muž i ja smo odlučili probati sami dokle ide, ali nisam znala da je toliko teško (nošenje i ostalo, to kad si sam da ti nema tko ni dodati nešto i slično, pomoć oko malih stvari koja bi dobro došla), ja bebu obožavam i glavni mi je problem STRAH. Valjda jer sam mamu izgubila, otišla je u teškoj bolesti, a tata je na slilnom putu. Stalni strah da će se nešto dogoditi jer se uvijek i dogodi.

Hvala na odgovorima :) nisam baš mlada, i htjela sam bebu, nego sam ustrašena jer nemam iskustva s njima, u životu nisam primila bebu u ruke, najveći strah mi je da ga ne potrgam, da ga krivo ne primim kad ga dižem iz krevetića i slično. Najgore je što mamu nemam, a vjerujem da je svima koji ju imaju život drugačiji, ako ništa, imala bih savjet, riječ. Okružena sam muškarcima, cijeli život, i bila odgajana kao dečko, ne mogu reći da se tata nije trudio. Nažalost sam okružena kojekakvim ljudima, nemam nukog prebliskog, mnogi me ne razumiju i većina cura gleda samo da ode na porodiljni da ne mora raditi (pričam o svom poslu, ne općenito), većina njih ne mari dok ih ostavi kako kažu 'babi'. Muž i ja smo odlučili probati sami dokle ide, ali nisam znala da je toliko teško (nošenje i ostalo, to kad si sam da ti nema tko ni dodati nešto i slično, pomoć oko malih stvari koja bi dobro došla), ja bebu obožavam i glavni mi je problem STRAH. Valjda jer sam mamu izgubila, otišla je u teškoj bolesti, a tata je na slilnom putu. Stalni strah da će se nešto dogoditi jer se uvijek i dogodi.

Mene zapravi drži taj strah da neću moći dok smo sami. Da se ne udavi dok jede, stalno mu brišem ručice, provjeravam diše li dok spava. Dok idemo van, bojim se da mu smetaju grbe na nogostupu, zvukovi... Vjerujem da bi mama rekla - sve je dobro, dobro radiš - da je živa. Takve mi stvari fale. Ne mogu prevladati strah, zbog života koji sam imala.

Ma ne sekirajte se-svi mi ih provjeravamo, osluskujemo, brisuckamo...to je sve ok i radit cete to jos duuuugo i tako to i treba bit...ja sam prva iz drustva i od rodbine dobila dijete a bilo mi je sve totalna nepoznanica, nikad nisam ni primila necije dijete u ruke a iskreno ne volim ni sad primit tuđe, tek nakon mene par godina su svi podobivali djecu pa su cak od mene trazili savjete koja sam kao prije slovila da 'nisam bas za djecu'-sve ce to doc na svoje, posebno nakon 6. mjeseca (bar je tako kod mene bilo)...a vjerujem da vam je tesko bez podrske majke al evo samo da vam kazem da znaju cesto bit i odmoc i samo me nasekira savjetima oko djece i kako je normalno da decki padaju, razbijaju glave, do škole imaju bar jedan potres mozga, imaju oziljke i sl....vidjet cete bit ce vam lakse kad malo otopli pa budete mogli van...drzite se...i da ja sam inače "alergična" na te koje babama uvale djecu- držim se one- "da su djeca za babe i one bi rađale";-)- povremeno kad je baš nužda uskočit i pričuvat -da ali da su non stop djeca kod baka i djedova a roditelji i dalje nastavljaju sa životom koji su imali prije djeteta (izlasci svaki vikend, putovanja bez djeteta i sl.) e to mi je strašno

Još uvijek nemam svoje dijete ali sam od 10 godina okružena klincima i živim sa dvije. Nemam ti neki savjet za dati ali da smo iz istog grada rado bih popila kavu s tobom 😊 Ako ti šta znači i moja prijateljica je prolazila isto dok bebač nije bio 6-7mj, sad je sve super, šeta i voza bebu i puno je opuštenija. Slažem se sa Irenom i mislim da bi vam zbilja dobro došlo neko novo društvo, sretno <3

Jooj, prvi mjeseci bebe su uvijek najtezi i bila sam u istoj situaciji. bebu nikada nisam drzala u rukama, a niti s djecom bas nisam imala kontakta tako da je za mene sve bilo novo. Prvo temperatura,pa dobio bronhitis, sve me to plasilo, da ga ostavim samog u koljevci na 2 minute dok sam na wc-u. Pa prvih mjeseci nisam uopce spavala jer sam provjerala jel dise, da nije stavio dekicu na glavu itd. A kasnije kada je bebac malo odrastao i kada sam se uhodala sve ide super. Cim bude malo ljepse vrijeme idemo u setnjice, soping ma svugdje :) Sve ce doci na svoje s vremenom, vjeruj mi

Znači, sve smo takve :). To s dekicom na glavi mi je najveća mora, muž ga ovije da su rukice vani, dekica oko tijela da ju ne može dići. Ali brinem. Onda zadiže glavicu na trbuh ko da želi već sjediti pa me izludi jer mislim da se napreže. Beba je koja malo i rijetko plače, samo dok treba papati, veliki je izjelica, jako se puno smije. Samo mislim da zaslužuje opušteniju mamu, sretniju. Trudim se ne pokazati mu strah, ali mislim da oni to osjete. Ovo d padanjem, da se svako dijete mora razbiti, stalno slušam isto i viđam po gradu roditelje kad im malo dijete zvekne pa oni ništa, meni bi valjda srce stalo. Onda me depresija hvata, teška, čim na TV-u bude nešto o bolesnoj djeci, pogotovo oko Božića, ili životinjicama, otkad imam bebu, to ne mogu podnijeti. Bojim se voziti u autu otkad ga imamo, poroda sam se užasavala (od mamine smrti više ne mislim da išta može dobro završiti). Veseli nas toplo vrijeme, manje umatanja, duže šetnje. :)

Zena nakon poroda prolazi kroz razno razna psihicka stanja i emocije, hormoni se pomalo vracaju u normalu, novi clan obitelji je tu, sve je to normalno i sve ce to proci. Ja bi savjetovala da puno puno razgovaras sa muzem, otvori mu se i reci mu sve u detalje kako se osjecas i podijeli sa njim sve svoje strahove, isplaci se biti ce ti puno puno lakse. Ovo sto se tice strahova da se bebi ne desi nesto strasno proizlazi iz toga sto si osjetila tu emociju kako je kada izgubis voljenu osobu pa jos vise utjece na tebe, ali opcenito sve mame rade ovo sto i ti, ne spavaju, provjeraju bebu dali dise..sve je to normalno u pocetku

Nemam dijete, ali sam u nekoj fazi kada to recimo razmatram. Mislim da su Vasi strahovi opravdani, tim vise jer u svojok okolini nemate ljude koji bi Vam pomogli nekim konstruktivnim savjetima ili cisto razgovorom i slusanjem kao utjehom. Podrazavm ovaj dio da ne zelite pomoc svekrve jer ne bih ni ja htjela poznavajuci nju i njene metode odgoja i razmisljanja. Sto se tice teta cuvalica, mislim da je osim ako nemate neku direktnu preporuku ili poznanicu jako tesko nekom dati dijete na povjerenje a ne brinuti jos vise. Mozda zato i nije losa ideja da, ako vec nemate neku takvu opciju preporuke ili poznanstva, da ta teta prvo bude skupa s Vama kod kuce. Uvijek mozete pogledati oglasnike ili sami postaviti oglas pa intervjuirati sama ili s nekom osobom od povjerenja kandidatkinje. Sto te tice Vaseg emotivnog i duhovnog stanja, rekla bih da Vam jako fali prijateljica i neki mali odmak od toga da ste samo mama. Ako vec ne prijateljica, barem neki dan ili dio nekog dana da odvojite za sebe i ono sto volite - neki hobi ili neko sitno udovoljavanje sebi. Sto se tice psa, upravo u tom razmisljanju o djetetu se decko i ja ne slazemo. Naime on je vlasnik stafforda i smatra da mu je mjesto pored tog djeteta u buducnosti, a ja volim pse, ali ne vidim ih u blizini tako male djece. A ti staffordi su dosta svojeglavi i tvrdoglavi i nisu bas neke mazilice i pretjerano pitomi psi. On tu bas upire, a mene hvata jeza jer nemam povjerenja u zivotinje da im se beba ipak nece bas svidjeti pa ce mu zbog ljubomore nesto napraviti ili da ce mu cak i u dobroj namjeri nesto slucajno napravit. Nemam povjerenja ni da meni nece, a kamoli bebi. To je vec sada onako, problem i predmet svada, pa ne znam, kakvo Vi ili ostali imate razmisljanje o tome?