bulimija i ed

pozdrav svima :) krpicarka sam vec dugo,dugo vremena, i sada sam odlucila podjeliti sa vama sto se u meduvremenu dogadalo u nadi da ce negdje nekome pomoci, da ce netko izvuci pouku, i da ce netko kasnije podjeliti pokoji dobar savjet. sve je pocelo prije 2-3 godine. bilo je ljeto, ja sam (nenamjerno) nesto manje jela, vise bila vani, bavila se sportom, i preko ljeta je 2 kg jednostavno skliznulo s mene. iduce se ljeto ponovila slicna prica. uskoro sam upisala teretanu, isla sam prijateljicom, nismo se nikada puno zadrzavale, cisto da preko jeseni i dalje drzimo kondiciju, nisam uopce pazila sto jedem niti imala preveliku potrebu za hranom a kilogrami su samo padali. nakon nekog vremena ljudi su sve to poceli primjecivati i dobivala sam samo komplimente na novu liniju, i stvarno, ja sam bila veoma zadovoljna svojim tijelom. medutim, kako sam shvatila da je moguce smrsaviti, da je moguce izgledati odlicno, nastavila sam gubiti na tezini, tezeci sve mrsavijem, jer sam se tako jednostavno osjecala ugodnije u svome tijelu. uskoro je pocelo i brojenje kalorija, u tim danima sam jela oko 1200 kcal dnevno. ocjene su mi bile odlicne, odnos s obitelji odlican, imala sam divnog decka, a onda je sve krenulo nizbrdo.

uskoro mi je hrana postala sve privlacnija, zivjela bi za vikende, kolace, palacinke, prejedala se (toliko da doslovno od mucnine nisam mogla stajati) i u iducem tjednu trosila sve to sto se tijekom vikenda "zaljepilo". unatoc tome svemu, moja je tezina padala. mislim da su najponosniji trenutci u zivotu svake osobe sa slicnim poremecajem kad se gleda u ogledalo i moze vidjeti i opipati gotovo svaku kost kojoj zna ime :D ali to nije dugo trajalo, prejedanja su pocela biti sve gora, a ja tijekom tjedna nisam mogla gubiti kolicinu kalorija koje sam unosila vikendom, iako je moj kalorijski unos bio dosta smanjen, do najvise 500 kcal dnevno. kako je stanje postajalo sve gore, moja je tezina isla malo gore-malo dolje i jednom sam od tolike mucnine nakon prejedanja povratila. bilo je to olaksanje jer je to znacilo da taj tjedan nisam morala izgubiti toliko kcal, a i odma sam se osjecala bolje. tako su se prejedanja i povracanja nastavila. uskoro sam imala 43 kg jer sam ogranicavala dnevni unos kcal na 200-500 i povracala svaki put kada bi unjela previse. svaki put kada su ljudi primjetili koliko sam mrsava me inspiriralo da nastavim s time, svaki put sam se odlicno osjecala kod komentara kako mogu puno jesti a biti tako mrsava, i neko kratko vrijeme to je isto funkcioniralo. medutim onda je postalo stvarno ruzno, jer sam pocela gubiti kontrolu, na pojedine dane ne bih nista jela, pojedine bi se prejedala, povracala, i tako u krug.

moj zivot su bila svakodnevna vaganja, da ne bih dobila koji gram, vaganje hrane, zapisivanje svega sto jedem, kalorijskog unosa, vjezbanje ili trosenje kalorija na bilo koji moguci nacin, doslovno nisam htjela da mi netko donese casu vode, jer vise cu potrositi ako odem sama po nju, duge setnje, nikad u tramvaju nisam sjedila i slicne gluposti. medutim vremenom je postalo puno gadnije od toga, iako mi je tezina bila preniska, ja sam se nastavljala osjecati debelo, i nakon svega kao jedan veliki neuspjeh jer svaki put kada bih pojela previse bi dosao onaj osjecaj da nemam kontrole nad nicim pa ni onim sto jedem. izgledala bi trudno nakon svake case vode koju popijem, a vode sam pila jako puno. nosila sam aparatic par godina i imala prekrasne zube, koji su pozutjeli i postali veoma pokvareni zbog ucestalih povracanja, koza mi je postala suha, nokti su poceli pucati, konstantno mi je hladno, po ljeti kad je vruce meni je i dalje hladno, i ja sam hladna kada me netko dodirne, koncentracije vise nemam ni u pola kao nekad, odnosa sa prijateljima vise ni nemam jer nisam mogla jednostavno otici na kavu vecinom dana jer bi to znacilo prekomjerni unos kalorija, na sebi sam vidjela salo i nisam se vise mogla pogledati u ogledalo, doslovno izbjegavala pranje i tusiranje samo da se ne moram gledati u ogledalo, nosila vrecastu odjecu. imam divnog decka koji se jos uvijek brine za mene, ali i nasa veza pati zbog mojih problema, jer nakon sto jedem ne zelim izaci jer mislim da svi vide svaki gram vise. intimni zivot nam takoder pati jer ne zelim ni pomisliti na to koliko se gadim sama sebi, ne volim kada me mazi po trbuhu ili bokovima jer imam osjecaj da je previse sala na njima. hrana postaje opsesija, nesto zabranjeno, a ja sam konstantno odvratna sama sebi, kako ce me onda voljeti bilo tko drugi? faks jos ne pati, ali nije ni daleko od toga.

kroz proslih par mjeseci sam dobila 6 kg, iako me obitelj uvjerava koliko je to zdravije, ja tu tezinu jos nisam spremna prihvatiti i osjecam se uzasno s njom. pokusavam se nekako prihvatiti i izaci iz ovog kruga prejedanja i povracanja, trenutno mi je najbolji uspjeh oko dva tjedna bez povracanja, ali onda sve pocne isponova i djeluje kao zacarani krug. bozica se bojim zbog svih kolaca koji ce me opet privlacit.. jedino sto zelim je osjecati se ponovno zadovoljno sobom kao nekad prije, pojesti kebab bez griznje savjesti, ne razmisljati o hrani cijelo vrijeme, imati normalan odnos sa deckom, obitelji i prijateljima. cilj mi je bio pokazati koliko ruzno to moze poslati (a ima puno,puno gorih slucajeva od mene), i poruciti da vam da budete zadovoljne sa svojim tjelom i ne tezite nekom glupom idealu kojeg ste vidjele u casopisima. nakon svega ovog i hrpe razgovora shvatite kako su najprivlacnije zene one koje imaju samopouzdanja a ne one kojima se vide sve kosti. meni ce biti potrebno jos vremena da prihvatim sve to. isto tako, mozda neke osobe shvate koliko je bulimija ozbiljna bolest, a veliki broj nas kada i shvati sto se dogada se jednostavno nema kome obratiti. vise od svega se zelim rijesiti ove opsesije hranom, ali svaki put kada se novo prejedanje dogodi uz osjecaj da gubim kontrolu imam dojam da necu nikad izaci iz tog zacaranog kruga. mlada sam, idem na izvrstan fakultet, imam odreden krug ljudi oko sebe, i ne zelim ponovno sve otjerati. takoder, svako iskustvo i savjet je dobrodosao, jer se lakse protiv takvih stvari boriti ako imate nekog pored sebe, makar neciju gresku da naucite na njoj. zato naucite na mojoj greski, prihvatite i cuvajte svoje tijelo [:poljubac]

Na dobrom si putu da osvijestiš problem.... želim ti sreću, a ako treba potraži i stručnu pomoć i to nekada pomaže [:smijesi] [:zaljubljen]

pomislila sam na to vec nebrojeno puno puta, medutim stvarno ne znam kome bi se obratila.

prvi i veeeliki korak si učinila,priznala si sama sebi da nešto nije okej sa tvojim zdravljem i da se želiš promjeniti.uz pomoć obitelji i dečka ćeš uspjeti pobjediti bolest. sretno [:poljubac]

Sretno [:smijesi]

Nekakvom psihoterepeutu, ne znam, nije nam baš to jača grana medicine... [:vrti] , ali u svakom slučaju drži se [:smijesi]

Lijepo što si to podijelila s nama..nadam se da je nekome pomoglo...i želim ti sreću dalje i da se uspješno riješiš toga!:)

Drži se ali nemoj se bojati zatražiti stručnu pomoć Ako si u Zagrebu imaš različite terapije i terapijske grupe gdje su ljudi koji se bore s tim poremećajem kao i ti. Nemaš se čega sramiti, priznala si problem, sad ga riješi dalje. Nemoj si dopustiti da ti zdravlje strada još više. Sretno sa svime! [:zaljubljen] [:poljubac]

hvala vam puno na podrsci, na pocetku sam mislila da mogu sama izaci iz toga ali u zadnje vrijeme sve vise mislim da mi je potreban psihoterapeut, cula sam za odredene grupe u zagrebu, ali ne znam kako se prijaviti niti doci do odredenih psihoterapeuta. pa eto ako netko ima neku preporuku da podjeli s nama :)

Mislim da imaš u Klaićevoj i da su tamo jako dobri. Ako si malo starija, proguglaj po našim bolnicama, vjerujem da u svakoj ima neki psihijatar ili psiholog koji će te uputiti dalje. [:smijesi]

draga mia01994, studiram psihologiju i složila bih se s prethodnim komentarima, stručna pomoć bi ti bila od velike koristi. sve što trebaš je obratiti se svojoj liječnici opće prakse i ispričati joj o čemu se radi te zamoliti da ti da uputnicu za psihologa. iza toga se možeš naručiti na pregled u bilo koju bolnicu u Zg koja ima psihologa preko hzzo-a (pa će biti besplatno i sporije) ili kod nekog privatnog psihologa (brzo i - skupo). Ovo preko hzzo-a je ok, možeš na Rebro, u kbc Dubrava, što su opće bolnice ili u bolnicu sv.Ivan na Jankomiru . Psiholog ti na taj način može pomoći, tvoj problem ima još puno djevojaka i psiholozi u hrvatskoj imaju iskustva s time. ne moraš se brinuti oko tog pregleda, pričat ćete i riješit ćeš neke testove i onda će psiholog procijeniti što dalje. Ništa ne možeš izgubiti, možeš naučiti kako se nositi sa svojim problemom i kako ga prevladati kroz neko vrijeme. I da, nemoj se uplašiti jer se radi o psihijatrijskim odjelima, oni obuhvaćaju i najsitnije poteškoće pa sve do onih teških poremećaja koji su, vjeruj mi, puuuuno gori. Samo hrabro!!

Hvala na pomoci, pokusat cu tako [:smijesi]