"Svi se zgražaju kako se španjolska turistica posrala u Meštrovićevoj galeriji u Splitu.
To se zgražat mogu samo oni koje nikad nije ulovilo sranje, a ovu Španjolku bogami je i to toliko da joj ni pokojni Meštrović ne bi zamjerio. Vele, mogla je pitati gdje je wc. Ma jeli? El iko živ zna o kakvoj se tu muci radi!?
Nikad neću zaboraviti kad je mene ulovilo. Doduše, nisam se istresa u nikvoj galeriji, muzeju, kazališnim daskama... al to jutro nas 5 bauštelaca ošlo, prije šljake, na jutarnju kavu. Ja samo što sam srkno prvi gutljaj kave... oči mi ispale ka vepru kad vidi njivu kukuruza. To je u jednoj milisekundi prokuvalo da sam boju promijenio. Jedva sam se diga, i sa stisnutim guzevima odhodao do wc-a ka japanska gejša. Uša sam u wc plačuć... na rubu izasranja. Vidim sve pisoari oko mene, nigdje školjke... kad imaju još jedna vrata... primim za kvaku, zaključana, a na vratima piše “Ključ je na šanku!“. Meni se tad činilo da je šank na drugom kraju grada i da imam 3 sata hoda do njega... što i ne čudi, jer reče Ajnštajn kako je vrijeme relativna stvar, što je istina, jer kad ti je lijepo sve brzo prođe, a kad upadneš u sranje, imaš osjećaj da je cijela vječnost ispred tebe, nikad kraja. Odgejširam se do šanka sav plav, reko:
- Mogu dobiti ključ?
A veli ona meni... doslovce, nemaka se odavde:
- Nedam, snađite se!
Odgejširam nazad... gledam one pisoare, reko rekla je da se snađem. Taj tren kad sam se posro u pisoar, pamtit ću cijeli život. Rosa mi odma izbila na čelo od ugode. Istina, ima sam nekvu pozu ka Ivica Kostelić kad stoji na startnoj liniji spreman da se baci na stazu, samo ja nisam ima štape. One muve iznad mene mi izgledale ka zvjezdice.
Kad sam izaša van, dođem do stola, reko:
- Momci... plaćeno... bježmo!
- Čekaj da popijemo jebemu sve!
- Bježmo sunce vam jebem!
I mi utekli."
"Svi se zgražaju kako se španjolska turistica posrala u Meštrovićevoj galeriji u Splitu.
To se zgražat mogu samo oni koje nikad nije ulovilo sranje, a ovu Španjolku bogami je i to toliko da joj ni pokojni Meštrović ne bi zamjerio. Vele, mogla je pitati gdje je wc. Ma jeli? El iko živ zna o kakvoj se tu muci radi!?
Nikad neću zaboraviti kad je mene ulovilo. Doduše, nisam se istresa u nikvoj galeriji, muzeju, kazališnim daskama... al to jutro nas 5 bauštelaca ošlo, prije šljake, na jutarnju kavu. Ja samo što sam srkno prvi gutljaj kave... oči mi ispale ka vepru kad vidi njivu kukuruza. To je u jednoj milisekundi prokuvalo da sam boju promijenio. Jedva sam se diga, i sa stisnutim guzevima odhodao do wc-a ka japanska gejša. Uša sam u wc plačuć... na rubu izasranja. Vidim sve pisoari oko mene, nigdje školjke... kad imaju još jedna vrata... primim za kvaku, zaključana, a na vratima piše “Ključ je na šanku!“. Meni se tad činilo da je šank na drugom kraju grada i da imam 3 sata hoda do njega... što i ne čudi, jer reče Ajnštajn kako je vrijeme relativna stvar, što je istina, jer kad ti je lijepo sve brzo prođe, a kad upadneš u sranje, imaš osjećaj da je cijela vječnost ispred tebe, nikad kraja. Odgejširam se do šanka sav plav, reko:
- Mogu dobiti ključ?
A veli ona meni... doslovce, nemaka se odavde:
- Nedam, snađite se!
Odgejširam nazad... gledam one pisoare, reko rekla je da se snađem. Taj tren kad sam se posro u pisoar, pamtit ću cijeli život. Rosa mi odma izbila na čelo od ugode. Istina, ima sam nekvu pozu ka Ivica Kostelić kad stoji na startnoj liniji spreman da se baci na stazu, samo ja nisam ima štape. One muve iznad mene mi izgledale ka zvjezdice.
Kad sam izaša van, dođem do stola, reko:
- Momci... plaćeno... bježmo!
- Čekaj da popijemo jebemu sve!
- Bježmo sunce vam jebem!
I mi utekli."