Samo skreneš...

Trenutno primam invalidninu i ne mogu raditi, ali živim u nadi da ću jednog dana uspjeti dobit posao.

Moram gibat, Damira, drži se........svaka čast, ak poželiš javi se i u inbox.. [:poljubac]

znam dosta takvih osoba,,,ali mi nije jasno ,dali si ti ovo zamišljala citiram te Bila sam i direktorica Konzuma... Fascinantno je koliko mozak može iskrivit percepciju... ako jesi kud baš konzum da nađeš

D. D. mi je već malo teži [:smije]

Majo, hvala ti [:poljubac] Jacice, nisam bila direktorica nego sam si to umislila i hodala po Konzumu uvjerena da sam direktorica i požurivala sam neku Konzum tetu da malo brže radi jer će dobit otkaz...

Jel nam mozes eto opisat zadnju neku situaciju koje se sjecas...di si imala napadaj

Ja sam imala skroz drugciju inf. o tome,tj imam prijateljicu koja kao ima tu bolest, to su kratki trenuci kad razbija po kuci,tuce muza i djecu...i par sec vrati se kao da nista nije bilo i svi oko nje su krivi za to

Imala sam obranu mature taj dan, a već par dana prije sam se jako loše osjećala, hvatali su me irealni strahovi, bila sam jaako paranoična i konstantno sam se svađala s glasovima... Znam da sam sjedila ispred učionice i čekala na red i to je sve čega se sjećam iz toga dana, ostatak potpuno izbrisan... Pričao mi je poslije ravnatelj i socijalna pedagoginja da su me smirivali, pričali sa mnom, aa ja pojma nemam da sam ih vidjela, a kamoli pričala s njima... Poslije toga su me doveli doma, ja sam jedno 10 dana ležala u krevetu i nisam palila laptop (jer su me 'pratili preko njega',), televizor 'jer mi je slao neke čudne poruke', nisam htjela jest poslije jer sam okrivila roditelje da mi truju hranu... i uglavnom, bilo je grooozno... Ali eto, Vrapče je riješilo sve i sad sam samo malo paranoična i depresivna, ali sam pod kontrolom zbog oke terapije.

MAIMOKRI@ ima vise oblika shizofrenije, od toga da si samo povucen, ne volis drustva i ljude, miran..do toga da umisljas da si netko drugi, najcesce slavan ili neka vazna pozicija..pa sve do ovog tvog primjera

Inace se ne lijeci niti nije diagnosticirana,al njezin tata ima tu dijagnozu,pa muz zakljucuje da ima i ona...a sad dal je to to,neznam,jer to samo par sec traje kod nje [:sokiran]

Meni jedna draga izreka koja govori pomalo o ovoj bolesti... “Misli su kao gosti. Mi ne odgovaramo za njihov prvi posjet. Ali, hoće li nas ponovno posjetiti i koliko često će nas posjećivati, ovisi samo o tome kako ih primamo.” – Lav Tolstoj

100 ljudi 200 čudi. Kod svakoga se to drugačije manifestira...

Meni je njemački u srednjoj predavala profesorica koja ima dijagnosticiranu shizofreniju, s tim da je nekad pila lijekove, nekad ne i točno smo znali koji dan nije popila. Znala je doći, galamiti, dijeliti jedinice iz samo njoj poznatog razloga, milovati zidove, jednom prilikom je pojela cvijeće. Nama najdraži trenutak je bio kad je zaspala dok smo pisali zadaćnicu i nije se probudila ni kada je zvonilo. Mi smo svi predali zadaćnice i izašli iz učionice, tada nam je to bilo smiješno, ali sada kada razmišljam o tome, zapravo mi ju je žao. U kratkom vremenu su joj umrli roditelji i brat (u roku 2 mjeseca) dok je bila mlada (30ak godina) i tada je sve to počelo. Isto tako je znala hodati s nekakvim prstenom na ruci i svakog čovjeka na ulici zaustaviti i reći mu da se zaručila, vječito si je promatrala grudi (imala je velike) i uvijek se smiješila za to vrijeme. A onda opet je nekad znala biti najdivnija osoba na svijetu, pjeva u zboru tako da su nam ti sati prolazili pjevajući na njemačkom, bila je super raspoložena, ne znam. Čini mi se da je ona baš imala nekakve krajnosti - ili je bila super ili je bila grozno.

Moj brat ima dijagnosticiran okp i šizofreniju, krenulo je kad je imao 16, sad će navršiti 20 za koji mjesec, obišao je sve moguće bolnice, bio je čak i na elektrošokovima i još uvijek mu nisu uspjeli uspostaviti pravu kombinaciju tableta. Sva sreća nije nasilan, većinom ima te prisilne misli koje ga tjeraju da radi neke stvari više puta (tipa 10 puta dotakne zid, ili mora izdržati određeno vrijeme da ne diše što je grozno) [:znoji] nažalost nije uspio završiti srednju školu, a društvo s kojim se družio je bilo dosta loše, tako da mu je ostala samo jedna prijateljica koja dođe ponekad do nas na kavu. Znam više ljudi sa tom bolesti i svi super funkcioniraju i rade, nadam se da će i moj brat uspjeti. Nije teško samo njima koji su bolesni, teško i ljudima koji s njima žive. Tebi Damira svaka čast što si to podijelila sa nama i želim ti sve najbolje [:poljubac]