Ma joj nikako nije bilo. Zaspala sam oko 3 na kraju, taman zatvorila oči i eto alarm. Ustala se, napravila si kavu u termosici, obukla se i krenula. Došla sam tamo, domaćica je podijelila svakome koje sobe treba počistiti, mene je stavila sa jednom ženom da me uči, a gospođa je cijeli dan nešto mrmljala sebi u bradu, pravila face neke, psovala itd. Pokazala mi nije baš ništa. Npr. pitam ju koliko soba moramo napraviti, a odgovor je bio: a dosta...Teško joj bilo reći 20, 25, 30. Sve što sam ju pitala nije se ni trudila baš previše da odgovori kako spada. A domaćica joj je rekla da me nauči. Još je rekla da ona mora žuriti da mi ne stigne objašnjavati. Muka mi je bila tokom cijele smjene, gladna, žedna, ni kap vode stavila u usta nisam jer sam zbog nje žurila napraviti sve što znam. Na kraju radnog vremena sam rekla domaćici da mi je naporno, i da razmišljam da odustanem. Na što mi je ona rekla da sutra moram doći jer će me pustit da sama napravim 18 soba. Zašto bi morala doći ako sam na probnom roku od 1.5. do 6.5.? I rekla je da ako mislim odustat da moram potpisati sporazumni otkaz. Opet ponavljam, kako kad sam na probnom roku. Znam da nigdje nije lako, ali neću moći ovo stvarno. Nije mi teško raditi šta god, ali ne želim samu sebe prisiljavati svaki dan, dolaziti doma iscrpljena, pospana, depresivna i bez volje za životom. Konobarila sam ja po 12-14 sati svaki dan, ali mi nije bilo toliko teško na početku kao sada, iako ne mogu uspoređivati ta dva posla. Bolje da odustanem na početku nego da se mučim i zavlačim i sebe i druge.
Gabica, razumijem, tako i meni bude. Ali ja kad sam pod stresom, ja bi samo plakala hahahah. Tako jedino izbacim sve iz sebe. A kad je nešto lijepo, isto mi je, stalno vrtim to u glavi. Mislim da je sa većinom ljudi tako. Ali, opet je ljepše kad smo nervozni zbog nekog pozitivnog događaja :D
Ma joj nikako nije bilo. Zaspala sam oko 3 na kraju, taman zatvorila oči i eto alarm. Ustala se, napravila si kavu u termosici, obukla se i krenula. Došla sam tamo, domaćica je podijelila svakome koje sobe treba počistiti, mene je stavila sa jednom ženom da me uči, a gospođa je cijeli dan nešto mrmljala sebi u bradu, pravila face neke, psovala itd. Pokazala mi nije baš ništa. Npr. pitam ju koliko soba moramo napraviti, a odgovor je bio: a dosta...Teško joj bilo reći 20, 25, 30. Sve što sam ju pitala nije se ni trudila baš previše da odgovori kako spada. A domaćica joj je rekla da me nauči. Još je rekla da ona mora žuriti da mi ne stigne objašnjavati. Muka mi je bila tokom cijele smjene, gladna, žedna, ni kap vode stavila u usta nisam jer sam zbog nje žurila napraviti sve što znam. Na kraju radnog vremena sam rekla domaćici da mi je naporno, i da razmišljam da odustanem. Na što mi je ona rekla da sutra moram doći jer će me pustit da sama napravim 18 soba. Zašto bi morala doći ako sam na probnom roku od 1.5. do 6.5.? I rekla je da ako mislim odustat da moram potpisati sporazumni otkaz. Opet ponavljam, kako kad sam na probnom roku. Znam da nigdje nije lako, ali neću moći ovo stvarno. Nije mi teško raditi šta god, ali ne želim samu sebe prisiljavati svaki dan, dolaziti doma iscrpljena, pospana, depresivna i bez volje za životom. Konobarila sam ja po 12-14 sati svaki dan, ali mi nije bilo toliko teško na početku kao sada, iako ne mogu uspoređivati ta dva posla. Bolje da odustanem na početku nego da se mučim i zavlačim i sebe i druge.
Gabica, razumijem, tako i meni bude. Ali ja kad sam pod stresom, ja bi samo plakala hahahah. Tako jedino izbacim sve iz sebe. A kad je nešto lijepo, isto mi je, stalno vrtim to u glavi. Mislim da je sa većinom ljudi tako. Ali, opet je ljepše kad smo nervozni zbog nekog pozitivnog događaja :D