2.Što se tiče samih napada panike, totalno te razumijem, ali ako budeš bježala od toga tvoj mozak će te bezazlene situacije početi percipirati kao opasne, tako da se postepeno suočavaj s tim, ili sve odjednom što se u psihologiji naziva preplavljivanje. Moraš uvijek biti svjesna da kod panike ono što ti je u glavi nije ono što se događa u stvarnosti. Za ovo je super kognitivno-bihevioralna terapija, prepoznati okidače i misli koje to uzrokuju. Npr. lupa mi srce, dolazi do straha, misliš da ćeš se onesvijestiti i to postane začarani krug. Ja sam se toga npr. riješila kad mi je prijateljica rekla da se od brzog lupanja srca ne događa nesvjestica, naprotiv. Naravno, pozitivne misli moraš konstantno utuvljivati u glavu da bi počele radit - ništa ne ide preko noći. Kad sam bila stvarno ljuta znala sam si i reći 'ma neka se onesvijestim, bar ću se odmoriti od ove gluposti.' Bitno je naći što tebi odgovara i kakve tebe misli ohrabruju/tješe.
Pomažu i tjelovježba, rješavamo se na dobar način tog nakupljenog adrenalina, ako si vjernica pomaže molitva i meditacija (Bog je u kontroli, ja ne moram biti, On će sve okrenuti na dobro, On me čuva...), dobre self-help knjige (Claire Weekes npr. odlična knjiga je Calm and help for your nerves), jesti na vrijeme i zdravo (jakoo bitno za mozak), dovoljno se naspavati (isto bitno u borbi protiv stresa) i na kraju prestati katastrofizirati, samosažaljevati se i sve ostalo negativno. Naravno imat ćeš i tih dana, prihvati ih takve kakve jesu i nađi stvari koje će te zaokupiti na pozitivan način.. Pisanje, slikanje, pravljenje kolača? Šta god. Ove stvari koje sam tu navela neće isprva možda ništa raditi, ali bitna je dosljednost i ustrajnost.
2.Što se tiče samih napada panike, totalno te razumijem, ali ako budeš bježala od toga tvoj mozak će te bezazlene situacije početi percipirati kao opasne, tako da se postepeno suočavaj s tim, ili sve odjednom što se u psihologiji naziva preplavljivanje. Moraš uvijek biti svjesna da kod panike ono što ti je u glavi nije ono što se događa u stvarnosti. Za ovo je super kognitivno-bihevioralna terapija, prepoznati okidače i misli koje to uzrokuju. Npr. lupa mi srce, dolazi do straha, misliš da ćeš se onesvijestiti i to postane začarani krug. Ja sam se toga npr. riješila kad mi je prijateljica rekla da se od brzog lupanja srca ne događa nesvjestica, naprotiv. Naravno, pozitivne misli moraš konstantno utuvljivati u glavu da bi počele radit - ništa ne ide preko noći. Kad sam bila stvarno ljuta znala sam si i reći 'ma neka se onesvijestim, bar ću se odmoriti od ove gluposti.' Bitno je naći što tebi odgovara i kakve tebe misli ohrabruju/tješe.
Pomažu i tjelovježba, rješavamo se na dobar način tog nakupljenog adrenalina, ako si vjernica pomaže molitva i meditacija (Bog je u kontroli, ja ne moram biti, On će sve okrenuti na dobro, On me čuva...), dobre self-help knjige (Claire Weekes npr. odlična knjiga je Calm and help for your nerves), jesti na vrijeme i zdravo (jakoo bitno za mozak), dovoljno se naspavati (isto bitno u borbi protiv stresa) i na kraju prestati katastrofizirati, samosažaljevati se i sve ostalo negativno. Naravno imat ćeš i tih dana, prihvati ih takve kakve jesu i nađi stvari koje će te zaokupiti na pozitivan način.. Pisanje, slikanje, pravljenje kolača? Šta god. Ove stvari koje sam tu navela neće isprva možda ništa raditi, ali bitna je dosljednost i ustrajnost.