aaaaaa vjencanje

Dakle, zivimo zajedno 8 godina, od 9 i nesto ukupno. Jos nismo u braku, tj da se njega pita, nebi nikad bili. Ali ja se zelim udati, po meni je to ipak nesto, znaci mi vise, obitelj..uglavnom. Nakon tisucu svada, popustio je, njemu je to glupo,al ajd zenimo se. Dogovorili smo se za desetu godisnjicu, sto je krajem godine... On ne bi nikog, samo kumove. Ja sam htjela samo najuzu obitelj(nas i njegovih cca 15 ljudi). Ja bi haljinu, htjela bi ipak da mi bude tak dan poseban.. Sto mislite? Hoce li nam biti bezveze samo s kumovima? Vecera, pa izlazak.. Neznam.. Dal da ga nagovaram da zovemo ostale.. kako ce to biti? Sta bi vi na mom mjestu? [:boji]

ovisi...ako su kumovi zabavni zasto ne...mislim da vas nemora bit puno da bi bilo zabavno...

ček malo ''forsiraš'' ga na svadbu i kad on napokon pristane, nebi ni da bude bar tebi posebno? [:ljut]

Zaboga pa par roditelje i obitelj [:sramezljiv]

Najuža obitelj, na mom posebnom danu moraju biti i ljudi koji su mi život učinili posebnim [:zaljubljen]

hehe, i mi smo skupa od 2006., zivimo zajedno od 2007., dijete smo dobili 2012. - no nismo se zenili. nismo nikad posebno o zenidbi pricali, vise onako nekako fiktivno, no eto, da se udajem, htjela bih da su dragi ljudi uz mene, nekoliko prijatelja i uza obitelj recimo. a vjencanicu bih svakako nosila - ono, kad je bal nek je maskenbal ;)

Pa kumovi bi bili frend i frendica koji su super.. ali sve mi je to sad tako cudno... Od snova o bijeloj haljini i centru paznje taj jedan dan u zivotu, ja cu imati samo izlazak? Zelim li ja to...pitam se

Pa sve ovisi kako se najbolje osjećate. Ja sam se udala samo s kumovima i bilo mi je predivno. Ne volim velika vjenčanja i novac koji sam trebala utrošiti za tako nešto, potrošili smo tako da smo proputovali dobar dio Europe. Nikad to ne bih mijenjala za jednu večer u kojoj se više od mene provode neki ljudi od kojih barem polovicu zovem iz neke obaveze... Ne znam, meni je moje vjenčanje bilo kao iz snova, sad, nismo svi isti, netko to voli i sanjari o vjenčanicama, ja nisam takva. Haljinu sam, naravno uzela, i to baškakvu sam željela, ne vjenčanicu jer to ne volim, ali bila je ufff [:jezik] . Sve ovisi što ti želiš, mi smo htjeli samo jedno drugo, nama je trebalo nešto intimno, naše i tako samo i napravili. A, kad smo rekli rodbini, malo su se zbunili, ali kasnije ime je bilo drago jer smo ih poštedjeli troška i umora [:smijesi]

Nek bude onako kako si mastala [:zaljubljen]

a 'cudan' je moj dragi malo. Njemu to STVARNO nije nimalo vazno.. meni je. al on opet s druge strane ne zeli 'biti u centru paznje'... neznam. glupo mi je da smo toliko skupa, a nasi se ni neznaju. neznam. i tortu hocu :)

Pa tko ti brani bijelu haljinu, obuci se kako želiš, tvoj je dan, a centar pažnje... Pa to je relativno, opet... Glavno da si njemu u centru pažnje, valjda [:jezik]

Ajme, mogu zamisliti kako se osjećaš tužno. I ja cijeli život sanjam o lijepom vjenčanju s meni najdražim ljudima. Iskreno ne bi se odrekla toga. A mislim da ne trebaš ni ti. Probaj iskreno i normalno s njim razgovarati što bi ti željela. Ne treba to biti parada ali neka lijepa svečanost koje ćeš se rado sjećati cijeli život. [:zaljubljen]

tvoj priča me podsjeća na film he's just not that into you - jennifer aniston ima isti problem u filmu :D baci oko i poduči dragoga [:hihot]

ma, anchy, sve smo prosli... mogu ja njega gnjavit, al onda ce njemu taj dan biti grozan. a to ne zelim. samo bi htjela da nam je oboma divno. ali sam rastrgana izmedu 'moram', 'hocu', 'podrazumjeva se' i 'tako bi trebalo biti'

Ali bez roditelja, brata, sestre? Neću ništa veliko, ali oću da me tata odvede do oltara. Oću seke koje će mi pomagati, i naravno mamu, pa ne bih joj i da želim mogla to uskratiti.