Priča za laku noć <3

Vratio se. Upravo u trenutku kada sam se osjećala sigurnom. Mislila sam da više nikada neću vidjeti njegovo lice. Pogriješila sam. Godinama me progoni u snovima. Moja noćna čežnja, moja pokora. Drži me zatočenu u tom vrtoglavom limbu, ne dopuštajući mi da odaberem stranu. Sve oko mene je krvavo i vrišti. A on me tjera da plešem oko njega poput umirućeg leptira. Tjera me da plačem. Tjera me da žudim. Tjera bol i očaj u moje tijelo. Tjera me da želim još. Iznova i iznova.... Gorjela sam u hladnoj vodi. Utapala se u oštrom plamenu pakla. Dao mi je da letim, visoko iznad svega, a onda me rušio strelovito i žestoko lomeći svaku kost u mome tijelu. Dao mi je da volim i mrzim. Dao mi je suze i smijeh. Dao mi je da okusim slatku pobjedu i izgaram u divnoj osveti. Dao mi je svijet, život na dlanu. Jedino što mi nije dao...da odem. Pokušala sam se okrenuti i ostaviti ga daleko iza sebe. Nisam to smjela. Nisam mogla. Željela.

Izgledao je kao da spava, ali oči su mu bile širom otvorene. Te oči. Prepoznala bih te oči u tisućama drugih. Njihovo hladno zelenilo, čvrstinu, odlučnost.... i stoljeća patnje, kukavičluka i borbe u njima. Bacila sam se na koljena. Ne miče se. Koža mu je bijela, mramorna. Usne nepomične. Samo njegove oči izgledaju tako prokleto živo. Nespretno ga uzimam za hladnu, kamenu ruku. Nešto udara u moje tijelo, izbacujući mi zrak iz pluća. Bljesak. Oči me peku i ne mogu vidjeti... ali... moja stopala više nisu hladna. Polako otvaram oči.... Snijeg je nestao. Ležim na tvrdoj, mokroj zemlji i gledam u njega. Netko ga drži prikovanog na tlu. Ispod njega je nešto veliko...drveno...Kesten.... Uvijek miriše na drvo kestena. Šire mu dlanove. Veliki čovjek podiže ruku. Zamahnuo je. Oči su mi razgoračene od užasa. Uslijedio je udarac, a tisuće su vriskova proparale moje uši. Zatresem glavom...i ponovno klečim uz njega u dubokom snijegu. Prsti su mu ispruženi, a ispod krvave crne jame na dlanu bljeska grimizna rijeka. Začuje se ponovni udarac i novih tisuću glasova, još snažnijih, urlikne u mukama. On se ne pomiče; samo se jedan, umoran i dubok uzdah oteo s njegovih mramornih usana. Stegao je drugi dlan, a na njemu se otkrije zjapeća krvava rupa i novi val grimizne rijeke. U srcu me zaboljela moja čežnja i suze poteku, ledeći se na mojim obrazima. Nagnem se nad njega, pokušavajući ga rukama zaštititi od nemilosrdnih naleta vjetra i hladnoće. Moje ga tijelo drhteći oplakuje dok se neka čudesna crna koprena šulja preko mojih očiju...

Livada je zasljepljujuće bijela. Snijeg je lagan, škripi pod mojim bosim stopalima. Prstima dodirujem prljavu, grubu tkaninu poderane haljine. Koža mi gori. Ostavljam grimizan trag u snijegu. Jagodice na prstima su bolne, krvare. Ma koliko se osvrtala, obzor ostaje isti. Bolna bjelina koja se pruža u nedogled. A onda mi pogled padne na malenu crnu mrlju, beskrajno daleko od mojih stopala. Potrčala sam u tom smjeru. Sa svakim novim korakom, moje se posjekotine uznemire i iz njih poteku novi grimizni potočići. Krvavi trag sve je veći i vidljiviji. Trčim, trčim satima, a nikamo se ne krećem. Očajna sam, trčim jer me nešto tjera da nastavim. Ne mogu stati, iako su mi stopala hladna a haljina natopljena vlastitom krvlju. To rade očajnici. Trče.... onamo kamo moraju.... jače je od njih. Crna mrljica je sada sasvim blizu a ja stojim, nožnih prstiju ukopanih duboko u meki snijeg. Preda mnom je ležalo... nešto... ON.

Izgubljeno gledam u njegove zelene, gotovo anđeoske oči. Usne su mu razvučene u grotesknu crtu, u najljepši đavolji osmijeh koji sam ikada vidjela. Drži me pritisnutu uz svoje tijelo dok bosih stopala plešemo po suhoj, jalovoj zemlji. U zraku se osjeća vonj paleži i .... smrti.... pruža mi jabuku s jedinog stabla na toj prokletoj zemlji, crvenu kao rubin. Poslušno je uzimam iz njegove ruke i zagrizem. Usta mi ispuni okus... vječnosti. Kao da se sav nektar svijeta slio u tu jednu voćku, taj jedini komadić života na ovom ukletom mjestu gdje travke venu pod našim rasplesanim stopalima. Osjećam kako njen sok kaplje rubom mojih usana i brade. Prislanja usne na moje i silovito me ljubi. Zavrtjelo mi se od njegova poljupca i usana okusa kozje krvi. Zatvorila sam oči i osjetila kako mi koljena klecaju a tijelo odbija svaki oblik poslušnosti. Podigao me u zrak i vrtio dugo, dugo.....privukao me bliže sebi, i dok smo plesali, mogla sam vidjeti velika, predivna, labuđa pera kako lete oko nas. Okrenula sam se oko sebe. Posvuda po ovoj mrtvoj zemlji ležala su razbacana, mrtva tjelesa slomljenih krila....njihova su malena rumena lišca sada bila blijeda, a na mjestu njihovih rajskih očiju zjapile su krvave, prazne očne duplje. Stotine mrtvih anđela ležalo je, izmrcvareno i lišeno dostojanstva na zemlji iz koje ne niče život... a mi smo i dalje plesali, plesali kao da ništa osim nas ne postoji...plesali i plesali.... i plesali....

i opet je ove dvi u sredini zamijenilo [:sramezljiv]