Neko je ovdje u kvartu prije tjedan dana ostavio dvije glomazne vreće odjeće. Dječje, odrasle, sve. Kopkalo me zbog tog što je odjeća na prvi pogled bila lijepo sortirana pa sam pretpostavila da su ostavili tu da si uzme sirotinja. Kako je stajalo par dana i nitko nije nosio uzela sam u ruke dva tri predmeta i vidjela da je kao novo. Onda sam poslije još pogledala i shvatila da ima nove odjeće čak i s etiketom. Odlučila sam to sve sortirati, dio odnijeti u Humanu Novu, dio sebi uzeti. Ali kad sam uhvatila vreću shvatila sam da su na dno ostavili običan kućni otpad, ne puno toga, ali dovoljno da mi zgadi život. Ipak sam uzela dio što je bio dobar, prebrala, oprala, odnijela u reciklažu punu veliku vreću.
Ne shvaćam mentalni sklop ljudi koji su to ostavili, posebno jer imaju i malu djecu. Kakav svijet ostavljaju budućim naraštajima, pa i svojoj vlastitoj djeci kad samo tako kupuju, bacaju, bez ikakvog osjećaja i za druge. Mogli su to ponuditi, ne bi im oduzelo puno vremena. Tekstil je veliki problem danas, ugljični otisak industrije, ali i otpada je veliki. Nemam pojma što se može napraviti da se dođe do svijesti ovih ljudi. Hoće li ih biti stid kada vide na mom djetetu majicu koju su bacili, koju sam morala izvući iz njihove vreće, sada je oprana, čista, ništa joj ne nedostaje. Ili će misliti da sam ja sirotinja koja se treba stidjeti jer spašava stvari koje su drugi odbacili.
Neko je ovdje u kvartu prije tjedan dana ostavio dvije glomazne vreće odjeće. Dječje, odrasle, sve. Kopkalo me zbog tog što je odjeća na prvi pogled bila lijepo sortirana pa sam pretpostavila da su ostavili tu da si uzme sirotinja. Kako je stajalo par dana i nitko nije nosio uzela sam u ruke dva tri predmeta i vidjela da je kao novo. Onda sam poslije još pogledala i shvatila da ima nove odjeće čak i s etiketom. Odlučila sam to sve sortirati, dio odnijeti u Humanu Novu, dio sebi uzeti. Ali kad sam uhvatila vreću shvatila sam da su na dno ostavili običan kućni otpad, ne puno toga, ali dovoljno da mi zgadi život. Ipak sam uzela dio što je bio dobar, prebrala, oprala, odnijela u reciklažu punu veliku vreću.
Ne shvaćam mentalni sklop ljudi koji su to ostavili, posebno jer imaju i malu djecu. Kakav svijet ostavljaju budućim naraštajima, pa i svojoj vlastitoj djeci kad samo tako kupuju, bacaju, bez ikakvog osjećaja i za druge. Mogli su to ponuditi, ne bi im oduzelo puno vremena. Tekstil je veliki problem danas, ugljični otisak industrije, ali i otpada je veliki. Nemam pojma što se može napraviti da se dođe do svijesti ovih ljudi. Hoće li ih biti stid kada vide na mom djetetu majicu koju su bacili, koju sam morala izvući iz njihove vreće, sada je oprana, čista, ništa joj ne nedostaje. Ili će misliti da sam ja sirotinja koja se treba stidjeti jer spašava stvari koje su drugi odbacili.