Pozdrav,
Za prvu ruku cu odma rec ocito, fake profil. Zasto? Zato sto me sram i jadna sam. Nemoj osudivat, ionako mi je dosta vec :/
Naime, stvarno trebam razgovor, trebam savjet, trebam poneko iskustvo.. Imam 21. godinu. Da mlada sam, da zivot je jos predamnom, da ima rjesenja. Ali problem je sto mislim da sam u depresiji, uopce ne vidim izlaz. Studiram, mrzim taj faks iz dna duse, ne mogu i ne zelim vise. Roditelji me uopce ne razumiju, samo me tjeraju ucit. Ne mogu rec da me vrijedaju, ali dobivam komentare tipa "bit ces seljanka u javnim radovima, po polju ces kopat, prat tude guzice"..and on and on.. Cijelo ljeto provedem doma, svake veceri iste misli u glavi.. Kak da ima kazem? Ubit ce i ovo malo samopostovanja sto imam! Btw: divni su oni ljudi, sve imam sto sam ikad trazila, ali ne znam zasto im je takav stav prema tome. Samo prema tome neeemaju trunke razumijevanja, bas imaju stav: ili faks ili "12 sati kopanja noktima usred polja". Pretjerujem, al kuzite me. U divnoj sam vezi i imam potporu, ali ne mogu ni njega vise teretit sa time.. Ja svaku vecer provedem placuci do nz koje doba jer znam sta cu sa zivotom. Ispit u utorak, a ja ne moooguu koliko mi se gadi i kolko me to psihicki ubija.
Bojim se. Bojim se rec da ne zelim na faks vise. Bojim se sta ce mi rec, sta ce to bit doma onda.. Vec se vidim kak cu ic od vrata do vrata trazit posao po njihovom. Osjecam se izgubljeno, ne znam sta da radim, dode mi da nazovem neki nasumicni broj i vristim i placem nekom nepoznatom i ispricam sve. Nemam pojma kako cu progurat ovaj deveti mjesec. Ne vidim se nigdje, osjecam se sama i place mi se svake sekunde. Imam osjecaj da ce se to negdje odrazit nekom bolesti, a koliko mi se cini da je to OCD jer se uhvatim da mi je na umu da starlo moram nest radit, cistit, preslagivat samo da me vide u pokretu. Jer ako sjednem... "Jel nemas ti sta za ucit?". Konstantno mi stoji na umu kak moram..nest. Nisam opustena. Tuzna sam [:place] ocajna.
Pozdrav,
Za prvu ruku cu odma rec ocito, fake profil. Zasto? Zato sto me sram i jadna sam. Nemoj osudivat, ionako mi je dosta vec :/
Naime, stvarno trebam razgovor, trebam savjet, trebam poneko iskustvo.. Imam 21. godinu. Da mlada sam, da zivot je jos predamnom, da ima rjesenja. Ali problem je sto mislim da sam u depresiji, uopce ne vidim izlaz. Studiram, mrzim taj faks iz dna duse, ne mogu i ne zelim vise. Roditelji me uopce ne razumiju, samo me tjeraju ucit. Ne mogu rec da me vrijedaju, ali dobivam komentare tipa "bit ces seljanka u javnim radovima, po polju ces kopat, prat tude guzice"..and on and on.. Cijelo ljeto provedem doma, svake veceri iste misli u glavi.. Kak da ima kazem? Ubit ce i ovo malo samopostovanja sto imam! Btw: divni su oni ljudi, sve imam sto sam ikad trazila, ali ne znam zasto im je takav stav prema tome. Samo prema tome neeemaju trunke razumijevanja, bas imaju stav: ili faks ili "12 sati kopanja noktima usred polja". Pretjerujem, al kuzite me. U divnoj sam vezi i imam potporu, ali ne mogu ni njega vise teretit sa time.. Ja svaku vecer provedem placuci do nz koje doba jer znam sta cu sa zivotom. Ispit u utorak, a ja ne moooguu koliko mi se gadi i kolko me to psihicki ubija.
Bojim se. Bojim se rec da ne zelim na faks vise. Bojim se sta ce mi rec, sta ce to bit doma onda.. Vec se vidim kak cu ic od vrata do vrata trazit posao po njihovom. Osjecam se izgubljeno, ne znam sta da radim, dode mi da nazovem neki nasumicni broj i vristim i placem nekom nepoznatom i ispricam sve. Nemam pojma kako cu progurat ovaj deveti mjesec. Ne vidim se nigdje, osjecam se sama i place mi se svake sekunde. Imam osjecaj da ce se to negdje odrazit nekom bolesti, a koliko mi se cini da je to OCD jer se uhvatim da mi je na umu da starlo moram nest radit, cistit, preslagivat samo da me vide u pokretu. Jer ako sjednem... "Jel nemas ti sta za ucit?". Konstantno mi stoji na umu kak moram..nest. Nisam opustena. Tuzna sam [:place] ocajna.
