u nekoj cudnoj fazi sam

znate onaj osjecaj kad umre neko mladji od vas, pa vam zao, pa se nemozete nacudit, pa bio/la je mlad... ja sam sa svojih 34 godine starija od svoje mame za 2godine, dakle prezivila sam ju da sam u nekom sutonu zivota valjda bi i shvatila al jos sam puna zivota i nemogu si zamislit to sad kad gledam unazad rekla bi jadna cura, gle bila je mladja od mene dal je iko bio u slicnoj situaciji? moj mozak to nemoze procesuirat, nije da sam tuzna il nesretna, nego jednostavno ta info mi visi u zraku i nemogu ju smjestit

34, također... S 22 sam misila da sam nedodirljiva i najpametnija na svijetu, s 30 sam se upoznala... sad tek počinjem živjeti... Srušila sam sve što sam misila da znam i da je moje, a bilo je tuđe. Puno ljudi je umrlo oko mene, neki prilično tragično, neki umiru... S druge strane, puno ljudi oko mene živi. Onako iskreno i punim srcem. Ne čekaju da za nečim žale. Ne znam što me čeka, jedino znam da to vremena što imam želim biti to što jesam i proživjeti bez kompromisa i nekih tuđih pravila.

ako pođemo od pretpostavke da u tebi čuči borac koji želi živjeti, sasvim je normalan strah od smrti. strah.....kao osjećaj da još toliko toga odmah tu, iza ćoška, još stoji neotkriveno i tebi nadohvat ruke....a ti to nećeš stići doseći....vidjeti, opipati, proživjeti. kad ja razmišljam o smrti... nije me strah smrti kao takve.... nego mi je žao da propustim još cijeli niz događaja, vatromet osjećaja, oceane ljudi koje bih još htjela upoznati i stvari koje bih htjela doživjeti. i zato... kad umre netko mlad, sasvim je normalno da se drugi mlad čovjek nađe s upitnicima iznad glave... jer, na žalost, danas je netko...sutra, možda, ja.

Ne bojim se fizičke smrti, ona je samo most ka nečemu. Ka čemu, ovisi o tome jesmo li živjeli i kako smo živjeli u ovom životu. Ne govorim o klasičnoj priči o paklu i raju, niti povlačim priču o reinkarnaciji, samo referiram na duhovnost ma koje vrste s kojom smo svi na neki nači povezani. Dakle, normalno je težiti dobrome, višemu, plemenitijemu, višim levelima. Težiti kvalitetnom životu koji za mene označava učenje, oplemenivanje, upoznavanje, iskrenost, duševni mir... Bojim se ne ostvariti svoje snove ili se prepustiti smrti odnosno klonulosti duha. To je smrt koje se bojim, a ona se zove strah.

ja ne shvaćam ..što ti je mama umrla kad je imala 32 god??Il je netko sada umro prijetelj il šta???

Maja.- da

A moje saucesce

Slazem se u potpunosti sa Ronnie

Ja nažalost imam jako loša iskustva, prvo sam izbgubila sve bake i djede u dvije god, tješiš se ..kao priprodni tijek , tako ide, UMRE DJED, UMRE OTAC, UMRE SIN..al umrli su od bolesti, nisu bili stari posebno...a zadnjih godinu dana sam izgubila prijatelja i prijateljicu...i ne, ne mogu shvatit, ne mogu prihvatit, nisam došla sebi i pravim se nekako kao da se nije dogodilo..tako mi je lakše, iako uopće nije..ne mogu ih oplakat, nemam suza, ne mogu niti žalit, totalno sam emocionalno blokirala..tako da Andrea kužim

Mene živcira što se ne mogu sjetiti ničega vezano za svoje prabake ni pradjedove. Općenito za nikoga od predaka. Što ostane iza bilo koga (osim ako se nije istaknuo po nečemu kao Tesla ili Elizabeth Taylor ili Kličko ili Tito pa čak ni kao jedan hebeni Hitler ili Staljin)? Nitko me se neće sjećati kad se izmijeni generacija.

Andrea,žao mi je. Moj otac je imao 45. Meni je tada bilo 18 i tek sam počela shvaćati stvari.Između ostalog kako je moj otac i bolji od onog kojeg bih mogla poželjeti.Bio je uvijek vedar,spreman na šalu,voljan svakome pomoći.Ja boljeg čovjeka ne poznajem. Sa svojom radničkom plaćom i vrijednim rukama i odricanjem,on i majka su nam stvorili prekrasan dom i odgojili nas troje i usmjerili na pravi put. Često sam maštala da je tu,da mi da neki savjet kad mi zatreba,da me nasmijava svojim šalama,da se smijemo zajedno i veselimo. Znala sam nekad biti strašno ljuta kad bih promislila zašto je tako dobra duša kažnjena da ne vidi svoju unučad,da nije uz svoju djecu kad ga trebaju i da ne uživa u plodovima svoga truda i rada. S vremenom(a prošlo je 19 godina)sam naučila drugačije gledati na stvari. Tu,u mom kraju kažu "I Bog bira koga će prije uzet sebi." Sad razmišljam na taj način. Da je on na boljem mjestu,da motri na nas i da nas čuva. Pomolim se za njega i poželim mu da mu bude dobro i lijepo ma gdje god bio. Pokušaj. Znam da ni mene ni tebe nijedna iluzija neće potpuno izvući iz te teške tuge i nemoći,ali bar ponekad tješi. Utjeha tu malo postiže,ali ne smijemo se predati tuzi. Želim ti svu sreću.

koje godište su ti bile prabake? mnogo ljudi nije nikad ni upoznalo praroditelje(nisu bili živi)

odlaskom nekog nama dragog, ne boli smrt, već boli sve ono što ide poslije: praznina koja nikada neće biti popunjena, nemogućnost da još nešto uradimo za njega, riječi koje nismo rekli, a mogli smo. boli kada postavimo pitanje: da li je sve bilo uzalud?? da li smo pogriješili?? da li je moglo drugačije?? a dobro znamo da nije. odlaskom nekog nama dragog, odlazimo i mi zajedno sa njim. odlazi ono nešto što smo imali sa tom osobom i ni sa jednom drugom. odlazi sa njim i jedan dio našeg života koji smo proživjeli i koji se upravo njegovim odlaskom završio i pretvorio u sjećanje. i.... na kraju, kada nam ode netko drag, ne boli smrt, već boli sve ono što ide poslije. a poslije, na žalost, ne ide ništa. ...... i upravo to ništa najviše boli !!