... biti samopouzdan ako odrastaš uz konstantno psihičko i fizičko maltretiranje?
Godinama me brat vrijeđa iz dana u dan, dok roditelji po tom pitanju ništa ne učine. Imam 23 godine, on je godinu stariji i u zadnje vrijeme se malo smirio prema tome kakav je bio prije par godina. Osjećam posljedice, nesigurna sam, potištena i uopće ne vjerujem u sebe...
On je inače jako iskompleksirana i zatvorena osoba, u društvu šuti i jaaako je povučen al se zato uvijek na meni doma iživljavao i bio hrabar. Godinama mi je svaki dan govorio fuuj kak si ružna, kak si odvratna, kako si glupa i pritom mi se unašao u facu, kak nemam pojma, vidiš ovu curu kak je lijepa a gle sebe, imaš veliki nos, žuti su ti zubi, jel imaš opce prijatelje, male su ti sise, udarao me iz čista mira, kad sam učila puštao bi glazbu i sve samo da me ometa, kad smo išli zajedno na stanicu ostavljao me postrani, mogla bi nabrojati na prste kolko put mi je pomogao kad sam ga tražila... I jos mnogo toga, znači svaki dan!! Meni je odlazak kuci iz skole bio muka... Uvijek sve najgore prema meni dok ja njega nisam nikad omalovažavala. Ono što je još gore u tome što je moj otac jako živčana osoba i kad bi se ja požalila na bratovo vrijeđanje ili kad bi se on našao tu za vrijeme vrijeđanja tada bi počeo psovati sve živo, derati se, prijetiti i govoriti zašto smo takvi i tako do kraja tog dana. Znači nikakav razgovor ni kazna za brata. U tom trenutku bi mi bilo samo jos gore i strah.. I tako u krug godinama. Šuti i trpi jer ak se požališ bude ti samo još gore.
Da li je još neko imao takvu situaciju? Da li je normalno da je meni cilj što prije odseliti se od kuće? Da li ja s razlogom nemam samopouzdanje? Da li pretjerujem možda?
Meni je jasno da se tako može ponašati samo neko ko je ispod tebe a ne iznad, ali slušati to godinama i to najviše u pubertetu u najosjetljivijim godinama ostavlja stvarno veliki trag...
... biti samopouzdan ako odrastaš uz konstantno psihičko i fizičko maltretiranje?
Godinama me brat vrijeđa iz dana u dan, dok roditelji po tom pitanju ništa ne učine. Imam 23 godine, on je godinu stariji i u zadnje vrijeme se malo smirio prema tome kakav je bio prije par godina. Osjećam posljedice, nesigurna sam, potištena i uopće ne vjerujem u sebe...
On je inače jako iskompleksirana i zatvorena osoba, u društvu šuti i jaaako je povučen al se zato uvijek na meni doma iživljavao i bio hrabar. Godinama mi je svaki dan govorio fuuj kak si ružna, kak si odvratna, kako si glupa i pritom mi se unašao u facu, kak nemam pojma, vidiš ovu curu kak je lijepa a gle sebe, imaš veliki nos, žuti su ti zubi, jel imaš opce prijatelje, male su ti sise, udarao me iz čista mira, kad sam učila puštao bi glazbu i sve samo da me ometa, kad smo išli zajedno na stanicu ostavljao me postrani, mogla bi nabrojati na prste kolko put mi je pomogao kad sam ga tražila... I jos mnogo toga, znači svaki dan!! Meni je odlazak kuci iz skole bio muka... Uvijek sve najgore prema meni dok ja njega nisam nikad omalovažavala. Ono što je još gore u tome što je moj otac jako živčana osoba i kad bi se ja požalila na bratovo vrijeđanje ili kad bi se on našao tu za vrijeme vrijeđanja tada bi počeo psovati sve živo, derati se, prijetiti i govoriti zašto smo takvi i tako do kraja tog dana. Znači nikakav razgovor ni kazna za brata. U tom trenutku bi mi bilo samo jos gore i strah.. I tako u krug godinama. Šuti i trpi jer ak se požališ bude ti samo još gore.
Da li je još neko imao takvu situaciju? Da li je normalno da je meni cilj što prije odseliti se od kuće? Da li ja s razlogom nemam samopouzdanje? Da li pretjerujem možda?
Meni je jasno da se tako može ponašati samo neko ko je ispod tebe a ne iznad, ali slušati to godinama i to najviše u pubertetu u najosjetljivijim godinama ostavlja stvarno veliki trag...