Najljepši i najdraži citati,izreke...

Čuvala me, i pored svega, onakvog kakav sam bio u njenim snovima. Čarobnjački me sastavljala od razbijenih komada, možda i ne primjećujući pukotine. Meša Selimović (Tvrđava)

"Nemam ni jedan dokaz da sam bio tvoj neko. Nismo se slikali, nismo putovali. Ne znam u stvari ni sta smo. Znam samo da mi falis, kao vazduh, kao zagrljaj, kao neko najblizi na svetu. A nemam ni jedan dokaz da sam bio tvoj neko." [:tuzan]

Ljudi pate od datuma. A datumi su nebitni ako ljudi nisu vrijedni sjećanja. Neki nažalost,nisu. Ne bole datumi, ne bole prva svitanja. Bole iluzije,prazne riječi. I prava lica… [:sramezljiv]

Sječanje na bol još je uvjek bol ,sječanje na sreču nije više sreča .

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih i koja si mudra kao bezbrižnost. Ti koja umiješ s njegova čela čitati bolje od mene njegovu samoću, i koja otklanjaš spore sjenke kolebanja s njegova lica kao što proljetni vjetar otklanja sjene oblaka koje plove nad brijegom. Ako tvoj zagrljaj hrabri srce i tvoja bedra zaustavljaju bol, ako je tvoje ime počinak njegovim mislima, i tvoje grlo hladovina njegovu ležaju, i noć tvojega glasa voćnjak još nedodirnut olujama. Onda ostani pokraj njega i budi pobožnija od sviju koje su ga ljubile prije tebe. Boj se jeka što se približuju nedužnim posteljama ljubavi. I blaga budi njegovu snu, pod nevidljivom planinom na rubu mora koje huči. Šeći njegovim žalom. Neka te susreću ožalošćene pliskavice. Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri neće ti učiniti zla. I žedne zmije koje ja ukrotih pred tobom biti će ponizne. Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah u noćima oštrih mrazova. Neka te miluje dječak kojega zaštitih od uhoda na pustom drumu. Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah svojim suzama. Ja ne dočekah naljepše doba njegove muškosti. Njegovu plodnost ne primih u svoja njedra koja su pustošili pogledi goniča stoke na sajmovima i pohlepnih razbojnika. Ja neću nikad voditi za ruku njegovu djecu. I priče koje za njih davno pripremih možda ću ispričati plačući malim ubogim medvjedima ostavljenoj crnoj šumi. Ti koja imaš ruke nevinije od mojih, budi blaga njegovu snu koji je ostao bezazlen. Ali mi dopusti da vidim njegovo lice dok na njega budu silazile nepoznate godine. I reci mi katkad nešto o njemu, da ne moram pitati strance koji mi se čude, i susjede koji žale moju strpljivost. Ti koja imaš ruke nevinije od mojih, ostani kraj njegova uzglavlja i budi blaga njegovu snu! Vesna Parun

Čovjek , kad osjeti da je voljen , postaje surov !

Josipaaa [:smijesi] to sam prvi puta pročitala u školi kada smo imali to štivo i od tada mi je uvijek ostalo u glavi [:zaljubljen]

KAD ZABORAVIŠ NEDJELJU A kad zaboraviš šarene pokrivace srijedom i subotom, A narocito Kad zaboraviš nedjelju; Kad zaboraviš naše trenutke nedjeljom u krevetu, Ili mene kako sjedim na radijatoru ulicne sobe u tromo popodne, I gledam niz dugu ulicu koja nikamo ne vodi; Zagrljenu priprostim starim kucnim ogrtacem nenadanja; I ništa ne moram da radim, i sretna sam.... I kad ponedjeljak ne bi nikad trebao doci! kad to zaboraviš, kažem.... I kako si psovao ako bi netko uporno zvonio na vratima, I kako bi meni zastalo srce ako bi zvonio telefon, I kako smo konacno odlazili na nedjeljni rucak; To jest, kroz ulicnu sobu do stola zamrljanog tintom u jugozapadnom kutu, na Nedjeljnji rucak. A to je uvijek bilo pile s tjesteninom, ili pile s rižom, i salata, pa raženi kruh i caj, i kolacici s cokoladnim mrvicama. Kažem, kad to zaboraviš..... Kad zaboraviš moj tihi predosjecaj Da ce rat završiti prije nego do�e red na tebe; I kako smo se konacno svlacili, Gasili svjetlo, uranjali u krevet, Ležali nacas opušteni u nedjeljnoj svježoj posteljini, I nježno se slivali jedno u drugo... Kada kažem, zaboraviš sve to, Tada možeš reci, tada cu možda povjerovati Da si me dobro zaboravio. Gwendolyn Brooks

Svi smo mi ljudi , ljudi i ništa više , al netko manje a netko više [:sokiran]

Vrijeme ljubavi Kad prođe ova neobična mjesečina Koja je provalila daleki put od mene do tebe, Plašljivo obojena srebrom, kad odleti drhtava ptica koja živi od topline moje ruke, i još me osvaja, sitnim koracima približava nebo, mojim otvorenim očima, kad prođe ovo sporo i teško ljeto vezano svojim remenom za jesen, kad stanu svi satovi koji su otkucavali opojne i bujne vrtove, poslije tople kiše, kad sve prođe, pretvorit ću se u zrno pijeska sto ga nosi vjetar prema središtu usamljene zvijezde, bit ću voda koja ispire šljunak i od toga postaje mutna i umorna, bit ću prazan trg sa sjenom nećijih stopa stablo obraslo šutljivim bršljanom što vene, samo sjećanje na samu sebe, u času umiranja, jednostavna riječ zaboravljena u grlu, nikad izgovorena, pokušaj smješka koji se hrani podnebljem jedne pjesme, koju nisam znala ispjevati ni proživjeti. Irena Vrkljan

Annabel Lee Prije mnogo i mnogo godina u carstvu kraj mora to bi djeva je živjela koju su zvali imenom Annabel Lee. S tek jednom je živjela mišlju da voli, i da se volimo mi. Bio sam dijete, i bila je dijete u carstvu kraj mora to bi al više nego ljubavlju mi smo se ljubili ja i Annabel Lee. I zbog toga nebeski krilati serafi bili su zavidni i to je razlog što jednom davno u carstvu kraj mora to bi, vjetar se spusti iz oblaka noću sledivši moju Annabel Lee I došli su plemeniti rođaci njeni meni je oteli da je zatvore u grobnicu tamnu u tom carstvu što kraj mora bi Zavidjeli su nam anđeli s neba ni upola sretni ko mi, da to je razlog kao što znaju u tom carstvu kraj mora svi što noću je vjetar iz oblaka došao i sledio, ubio Annabel Lee. Al ljubav nam bila je jača od ljubavi mnogih što su stariji bili nek mi, i mudriji mnogo nek mi, i niti anđeli gore na nebu, ni podmorski demoni zli ne mogu mi razdvojiti dušu od duše lijepe Annabel Lee Jer mi ne bljesne mjesec da sne ne donese o lijepoj Annabel Lee kada zvijezde se stvore vidim kako gore tek oči Annabel Lee. Tako ležim kraj svoje drage, do zore, svoje drage, drage života i mlade u njezinoj grobnici uz more, u njezinom grobu uz šumorno more. Edgar Allan Poe

A onda shvatiš - uspomene su jedine nepromenjive. Onaj ukus,onaj miris,onaj osećaj,ona sreća. Niko ti to ne može oduzeti i nikada to nećeš izgubiti. Uspomene čuvaj. Uspomene voli. [:poljubac]

Muškarci uvjek žele da budu ženina prva ljubav,to je njihova bespomočna taština. Mi žene smo profinjenije ,mi samo želimo da budemo njegova posljednja ljubav [:sramezljiv]

Ja danas igru života gubim,jer moliti nikad nisam znala ,i kad bi mogla sad ne bi htjela uzeti nazad sve što sam ti dala . Ja danas igru života gubim a u nju uložih sebe i ovaj poraz od danas ljubim jer to je sve što još imam od tebe ! [:place]

Ulica je zaglušna vrištala oko mene. Duga, tanka, u crnini, veličanstvo bola, Prošla je neka žena, a ruka joj ohola Pridizaše, njihaše skutove svoje; Hitra, otmjena, s nogom kao u kakva kipa. A ja se napajah, u grču osobenjaka, Njenim okom, olovnim nebom olujnog znaka, Što zanosnu blagost i smrtonosnu slast sipa. Jedna munja? a zatim noć! - Trenutna prelesti S čijeg pogleda namah novim životom dišem, Zar ću te samo u vječnosti ponovo sresti? Drugdje, daleko! Prekasno! Možda nikad više! Jer ne znaš kuda ću, ne znam kuda si nestala, Ti koju koju sam mogao voljeti, ti što si to znala! Charles Baudelaire