Najljepši i najdraži citati,izreke...

Ljudska je duša Slična vodi; S neba silazi, K nebu se penje, I opet dolje Na zemlju mora U vječnoj mijeni. Teče s visoke, Strme hridi Čisti mlaz; Tad pršti ljupko U oblačnom valu Spram glatke stijene I, lako dočekan, Prozračan, struji Tiho šumoreći U daljinu. Strše li grebeni U susret slapu, Pjeni se srdito S kama na kam U ponor. U plitku koritu Šulja se travnjakom A u mirnu jezeru Pasu svoj lik Sva zvijezđa. Vjetar je ljupki Ljubavnik vala; Vjetar s dna miješa Zapjenjene vale. Dušo čovječja, Kako si slična vodi! Sudbo čovječja, Kako si slična vjetru! Johann Wolfgang Goethe

Ove noći Ove noći mogu napisati najtužnije stihove. Napisati, na primjer: “Noć je puna zvijezda, Trepere modre zvijezde u daljini”. Noćni vjetar kruži nebom I pjeva. Ove noći mogu napisati najtužnije stihove. Volio sam je a katkad je I ona mene voljela. U noćima kao ova, držao bih je u svom naručju. Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom. Voljela me, a katkad sam I ja nju volio. Kako da ne ljubim te njene velike nepomicne oci. Ove noći mogu napisati najtuznije stihove. Pomisao da je nema. Osjecaj da sam je izgubio. Slusati beskrajnu noc, bez nje jos beskrajniju. I stih pada na dusu kao rosa na livadu. Nije vazno sto moja ljubav nije mogla zadrzati. Noc je zvjezdovita I ona nije uz mene. Ista noc odijeva bjelinom ista stabla. Mi sami, oni od nekada, nismo vise isti. Vise je ne volim, zaista, ali koliko sam je volio. Moj glas je iskao vjetar da joj dodirnem uho. Drugome. Pripast ce drugome. Kao prije mojih poljubaca. Njen glas, Njeno sjajno tijelo. Njene beskrajne oci. Vise je ne volim, zaista, a mozda je ipak volim. Tako je kratka ljubav, a tako dug je zaborav. Jer sam je u nocima, kao ova, drzao u svom narucju, Moja je dusa nespokojna sto ju je izgubila. Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje, I ovi stihovi posljednji koje za nju pisem

Pablo Neruda: Ljubavna pjesma

Predivno!!

Postoji sigurno netko Tko me jednom ubio A zatim otišao Na vrhovima prstiju Ne narušivši svoj savršeni ples Zaboravio me položiti na krevet I ostavio me da stojim Svezana čvrsto Na putu Sa srcem zarobljenim kao i prije S očima nalik Na njihov odraz u vodi još čist Zaboravio izbrisati ljepotu svijeta Oko mene Zaboravio sklopit moje oči gladne I dopustio im tu pustu strast Anne Hébert Jako posebna pjesma [:poljubac] [:zaljubljen]

Jao Nerudu sam zaboravila [:smijesi]

Lagano umire onaj koji ne putuje, onaj koji ne čita, onaj koji ne sluša glazbu, onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi. Lagano umire onaj koji uništava vlastitu ljubav, onaj koji ne prihvaća pomoć. Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navika postavljajući sebi svaki dan ista ograničenja. Onaj koji ne mijenja rutinu, onaj koji se ne usuđuje odjenuti u novu boju, i ne priča s onima koje ne poznaje. Lagano umire onaj koji bježi od strasti i njenog vrela emocija; onih koje daju sjaj očima i napuštenim srcima. Lagano umire onaj koji ne mijenja život kad nije zadovoljan svojim poslom ili svojom ljubavi, onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti radi nesigurnosti, i koji ne ide za svojim snovima. Onaj koji sebi neće dozvoliti, niti jednom u svom životu da pobjegne od smislenih savjeta... Živi danas. Riskiraj danas. Učini danas. Ne dozvoli sebi lagano umiranje. Ne zaboravi biti sretan! Pablo Neruda

Sviđaš mi se kad šutiš jer si kao odsutna, i čuješ me izdaleka, i glas moj ne dodiruje te. Čini se kao da su ti letjele oči i čini se da ti je poljubac jedan zatvorio usta. Kako su stvari sve ispunjene dušom mojom izranjaš iz stavri, ispunjena dušom mojom. Leptirice sna, duši mojoj si slična, i slična si rijeci melankonija. Sviđaš mi se kad šutiš i kad si kao udaljena. I kada kao da se žališ, leptiriću u gukanju. I čuješ me izdaleka, i glas moj ne dostiže te: pusti me da šutim s mucanjem tvojim. Pusti me da ti govorim također s tvojom šutnjom jasnom kao svijeća jedna, prostom kao jedan prsten. Kao noć si, šutljiva i zvijezdana, tako daleka i jednostavna. Sviđaš mi se kad šutiš jer si kao odsutna. Udaljena i bolna kao da si umrla. Jedna riječ tada, osmijeh dovoljan je jedan. I veseo sam, veseo što to nije točno. Pablo Neruda

Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda! Pusti da cijelog tebe prođe blaga svjetlost zvijezda! Da ni za čim ne žališ kad se budeš zadnjim pogledima rastajao od zvijezda! Na svom koncu mjesto u prah prijeđi sav u zvijezde. Antun Branko Šimić

Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mučne noći iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro i pogledima plivam preko livada i voda. Ja pjevam sebe koji umrem na dan bezbroj puta i bezbroj puta uskrsnem. O, Bože, daj me umorna od mijena preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu što s dalekog će neba noću sjati u crne muke noćnih očajnika. Antun Branko Šimić

'Samo se srcem dobro vidi, bitno je očima nevidljivo..'

Ljubavi moje krvi, smrti živa, nijema, zalud očekujem riječ pisanu tvoju i mislim s cvijetom koji gubi boju, kad živim bez sebe, bolje da te nemam. Uzduh je besmrtan. Stijena, mira puna, ne poznaje sjenu nit se od nje krije. Srcu unutrašnjost od popotrebe nije onaj med smrznuti što ga toči luna. No ja to potrpjeh. Razdrijeh vene za te, a tigar i golub u tvojem struku od bola ujeda i ljiljana pate. Stog riječma ispuni moju ludu muku, ili me pusti da živim u tišini, u noći moje duše vječnoj pomrčini. Federico Garcia Lorca

Drvosječo, posijeci mi sjenu. Oslobodi me muke da se vidim bez plodova. Zašto se rodih između ogledala? Dan me okreće. I noć me oponaša u svim svojim zvijezdama. Hoću živjeti a da se ne vidim. Mravi i slak sanjat ću da su moje lišće i moje ptice. Drvosječo, posijeci mi sjenu. Oslobodi me muke da se vidim bez plodova. Federico Garcia Lorca

Bezobrazno lijepa, - znaš li?! - u jednom dahu, sinoć kad si prošla s drugu stranu rive, pjenušava i sipka kano čaša pive - probudile da su tvoje noge, zaobljene, i pomalo krive, tisuću demona što u meni žive. Koračajući otegnuto i sasvim lijeno, prošla si pored mene, nehajno i nezainteresirano, a ja ostah uškopljeno - u dnu tvoje sjene, nasred puta, kao sjena tvoje sjene - u tisuću kristala, tobom opijeno, kao zrcalo razbijeno. Prošla si, eto tako, nepozvana, iznenada, nenajavljeno, bezobrazno lijepa, bez riječi, i tiša od noći - bezbrižna, i neznajući koliko se moći za tobom razlijeva, pršti i toči. A ja ostah k`o pjanac u nemoći, mrmljajući nešto kao Indijanac, još dugo i dugo sanjajući kako prolaziš - kako prolaziš uvijek iz nova! - bezobrazno lijepa, nijema, beskonačna... kako prolaziš bez početka, i bez svršetka, otegnuto, lijeno, sneno, prelijevajući i mene i sebe i čitav grad u neko vrijeme bezvremeno. Da si stala i pitala me nešto, ne znam što bi reko. Pa i sad, još uvijek, dok mi glavom skitaš, dok mi mozgom lunjaš, da me pitaš, možda bih i ja, sasvim kao i ti, bezobrazan bio. U jednom trenu, sve što sam znao htio sam ti reći, - vjeruj mi! - kriknuti sam htio: da me tvoja guza dovodi do suza. Vinko Kalinić [:hihot]

"Osobe koje vole, ne bi trebale da rade ništa drugo sem toga, jer na svetu postoji tako malo ljudi koji znaju da vole." Duško Radović