Čuvanje bebe - savjet

Tema je otvorena i iz razloga da dobijem podršku neke ženske osobe sa strane, na što je većina cura na početku jako lijepo odgovorila i dobro je znati da nisam jedina koja se tako osjeća i da se sve to može nekako s vremenom. Da moj muž radi po cijele dane, morala bih biti jako sigurna u sebe da praktički sama podižem bebu, a to nisam. Da se i nađem u takvoj situaciji, tražila bih da se bar malo poigra s njim koliko umoran bio. Ali, to je opet i do muža, vjerujem da bi da i takav posao ima, sam se ponudio. Ne mislim da je dobro da beba bude sama s mamom (ako ne mora), za odgoj su potrebna oba roditelja. Osim ako jedino muž zarađuje, pa se žena osjeća dužno/podređeno, teško je govoriti o takvoj sitiaciji. Mi radimo oboje, i da, doći će dan kad ću morati na posao, makar i bila natjerana od šefa. Ne možemo si priuštiti da jedan ne radi (bilo ja, bilo muž). Ne znam zbog čega to nije realno, to je život danas. Niti bih htjela situaciju u kojoj samo muž radi, nije realno ni normalno ni očekivati da muž radi za cijelu obitelj, a vjerujem da se ne bih dobro osjećala. Ljudi studiraju po 6-7 godina da bi jednog dana radili. Godine koje neki navode ovdje govore sve. Opet nismo svi isti, kako je jedna gospođa gore napisala - neke žene pristaju na ulogu oca hranitelja. Ipak se nadam da su vrlo rijetke.

I vjerujem da komentare tipa - što je imala djecu ako ih ne misli čuvati?piše netko tko ne radi jer ne može uopće razumjeti situaciju. Tako opet ni ja ne bih imala djecu da mi muž radi cijeli dan jer ni to nije fer prema djetetu. U temi se radi o pripomoći dok dođe vrijeme povratka na posao, par sati tjedno. Do tad ću se snaći, iako je teško ponekad, boriti se sa strahovima. Taman posla da zato što se bojimo nemamo djecu. I što više čitam, mislim da je bolje pomalo uvesti članove obitelji da to malo budu uz dijete jer bi i njima bilo drago, a beba će se lagano navikavati i na njih. Bliski su mi primjeri - curica koju odgajaju tata i djed (razbija po stanu cijeli dan, deda čuva, tata-37 g.,cijeli dan igra igrice, samo mama radi, dijete danas 3 g.,nikad izašlo van iz stana). Drugi slučaj, mama i baka čuvale, tata radi cijeli dan (bauštela), dječak srednjoškolac, naviknut i zna samo ženske poslove i nezainteresiran za druženje s vršnjacima, samo s mamom provodi vrijeme (kolači, priprema zimnice). Premalo primjera, ali meni sasvim dovoljno da vidim da su i majka i otac potrebnu.

Hvala Katarini, to su baš takvi strahovi, tek sam neki dan nakon 3 mj.savladala oblačenje (da me manje strah obući) zbog tih malih ručica, pa navlačenje preko glavice. Nekom je to ko dobar dan, meni nije. I da, to je strah tih par sati dok smo sami. Vjerujem da bude lakše čim prođe zima, čim krenemo opet na izlete, putovanja, dok bebač malo stasa. Strah je tu bio i dok smo imali samo psa (provjeravanje diše li i to, jesu li joj posudice za jelo dovoljno čiste, uglavnom gluposti). Takva sam i gotovo. Ovo s prijateljicama je malo veći problem. Njih je bilo nekoliko, sad kao da izbjegavaju komunikaciju (i one i ja), to je već druga tema. Jedna se jako htjela udati i imati djecu, a propala joj je duga veza. Druga tvrdi da ne voli djecu, imam osjećaj da čim se jedna od nas iz društva uda/dobije dijete/nađe dečka, distancira se jednostavno. To se već pokazalo u slučaju cure s kojom je bila najbliža odmah nakon njezine udaje. Treća putuje po svijetu i nema nikakvu namjeru imati obitelj, to ne razumije. Tako da prijateljice trenutno nemam, i da, fale. Opet, cijeli sam život bila uz tatu, većinom se družila s dečkima. Nisam imala puno ženskih prijateljica.

Meriemica sva ta razmisljanja i strahovi su normalni i ok- ne rodimo se sve kao savrsene majke kao ova jedna cura sto je pisala i nije istina da s rodenjem djeteta se odmah prosvijetlis i znas sve o djeci (bar ja nisam znala)...sve to dode s vremenom, postajemo sigurniji i u sebe i sve...ja sam mislila da nikad ne bih mogla pustit sina samog na igraliste, sad ga pustim, sramota ga je da njega samo mama nadgleda, skicnem da me ne vidi ali pustim ga, nezamislivo mi je bilo i kako ce sam do skole pa eno ide sam jer oboje radimo, sve se nekako to s vremenom poslozi i dode na svoje, bez brige bit ce to sve ok...

Prošla sam to i još uvijek prolazim jer svako doba u odrastanju naše djece nosi svoje potrebe, probleme pa i strahove. Vas očito muči baby blues, odnosno hormonalna bura u organizmu kroz koju prolaze sve friške mame, a stručnjaci to stanje još nazivaju i postporođajna depresija. Ništa nova i ništa čudno, ali da je teško- je. Čitam Vaša iskustva i prisjećam se sebe. Sama, sve prijateljice davno rodile, mama daleko i kad god ju nešto pitam uvijek dobijem isti odgovor" ja ti se toga ne sjećam više..." Bila sam totalno izgubljena i imala sam osjećaj da mi ništa ne ide. Beba je stalno plakala, a ja sam ju stalno nosila da bi ona i dalje plakala... Početak dojenja je bio živi horor. Porod isto, oporavak isto. Stalno nešto ne štima. Pa mala gubi na kilaži pa bljucka pa ja umirem od straha da se ne zaguši u snu. Kad ne plače, stalno provjeravan diše li. O pranju, peglanju dezinficiranju, iskuhavanju svega i svačega da ne govorim. Nosila sam kiruršku masku. Ma... Muž ode na posao, a ja cijeli dan sama i jadna. I onda se dogodio preokret. Upoznala sam još nekoliko friških mama iz susjedstva i u razgovoru s njima otkrila da je svima tako. I polako su stvari sjedale na svoje mjesto. Sa tri- četri mjeseca bebine starosti se sve nekako posložilo. Jedino što je povraćanje ostalo, ali joj je dijagnosticiran GERB, no znala sam što je to i kako se s time nositi. Nisam više žalila za poslom. Malena je počela sjediti, hodati i komunicirati i sve je bilo puno zanimljivije nego u samom početku. Prvih 3-4 mjeseca bebe samo leže, jedu, plaču i kakaju. Kasnije kad počnu prvi osmjesi, sjedanje, puzanje... je puno interesantnije s njima.

Na kraju sam ja nakon iskorištenih godinu dana porodiljskog dopusta uzela još i 13 mjeseci neplaćenog i ostala s malenom doma. Suprug je dobro zarađivao pa smo si to mogli priuštiti. Što se čuvanja tiče, dadilje nisu loš izbor. Moja malena nije ni sekunde išla u vrtić i apsolutno joj ništa ne fali. Dadilju nađite prema preporuci, a odaberite instiktivno. Nemojte prestaru, a ni premladu osobu. Gospođa srednjih godina je po mom iskustvu najbolji izbor. I tako, dan po dan i za čas će Vaš mališan postati tinejdžer pa ćete razbijati glavu sa tinejdžerskim brigama :-) I da ne zaboravim; ulažite u djetetovo obrazovanje. Kad stasa upišite ga na jezike, glazbenu, likovnu radionicu pa kad vidite kakve afinitete ima birajte i usmjeravajte ga dalje. Obrazovanje je jako bitno. Što šire i što kvalitetnije to bolje.

Na kraju sam ja nakon iskorištenih godinu dana porodiljskog dopusta uzela još i 13 mjeseci neplaćenog i ostala s malenom doma. Suprug je dobro zarađivao pa smo si to mogli priuštiti. Što se čuvanja tiče, dadilje nisu loš izbor. Moja malena nije ni sekunde išla u vrtić i apsolutno joj ništa ne fali. Dadilju nađite prema preporuci, a odaberite instiktivno. Nemojte prestaru, a ni premladu osobu. Gospođa srednjih godina je po mom iskustvu najbolji izbor. I tako, dan po dan i za čas će Vaš mališan postati tinejdžer pa ćete razbijati glavu sa tinejdžerskim brigama :-) I da ne zaboravim; ulažite u djetetovo obrazovanje. Kad stasa upišite ga na jezike, glazbenu, likovnu radionicu pa kad vidite kakve afinitete ima birajte i usmjeravajte ga dalje. Obrazovanje je jako bitno. Što šire i što kvalitetnije to bolje.

E da, ne postoji savršena majka. Nema toga. Što uopće znači; savršena majka?!? Nemojte se s takvim glupostima opterećivati. Vi ste svom sinu najbolja mama na svijetu baš takva kakva jeste.

> Tanči14: > E da, ne postoji savršena majka. > Nema toga. > Što uopće znači; savršena majka?!? > Nemojte se s takvim glupostima opterećivati. > Vi ste svom sinu najbolja mama na svijetu baš takva kakva jeste. upravo tako :")

Razumijem tvoje strahove, svi ih imamo u nekom obliku, ali moj ti je savjet probaj ih obuzdati dok ih nisi prenijela na sina. Ja sam svoju pretjeranu brigu i bojazan osvjestila tek kad su ostavili traga. Iza dvije godine nije u parku mogao napraviti dosta toga sto su njegovi vrsnjaci redovito radili, ali najgore mi je bilo sto ga je bio strah pokusati. Kap koja je prelila casu je bila setnja na moru kad me upozorio da ne hodam preblizu jer bi mogla pasti. Tada sam shvatila da grijesim, dvogodisnjaci trebaju biti bezbrizni, a ne u svemu vidjeti opasnost i prestala sam govoriti pazi ovo, pazi ono. Sada je gotovo 5 godina i puno je hrabriji, ali i dalje postoji taj strah i na neke stvari ga trebamo dosta nagovarati. Ono sto je meni pomoglo da odluku o zaokretu provedem u dijelo je edukacija, prvenstveno Unicefova radionica prve tri su najbitnije (u Zg se besplatno odrzavaju u vrticima). Ono sto sam uvidjela da svojom brigom, a i obavljanjem poslova umjesto njega ne cinim mu uslugu, vec saljem poruku da je svijet strasan, a on nesposoban nositi se s njim. Zato su i odlicni roditelji koji ne drame oko obicnog pada, biti ce ih puno u zivotu, a roditelji su tu samo ako ih dijete treba, ako moze samo ne treba se petljati.

Prva tri mjeseca su mi bila najteza. Imala sam mamu povremeno na ispomoc, ali to se prvenstveno odnosilo na kucanske poslove, ostalo bas i ne. U njihovo doba se nije djilo, dijete se s tri mjeseca stavljalo na dohranu, drugaciji je bio pristup. Maleni je bio jako zahtjevan, a ja sve jadnija. Onda sam otkrila knjige o povezujucem roditeljstvu i stvarno su mi pomogle. Kad bi mi bilo tesko, pomoglo mi je pronaci lijepe strane zahtjevnih situacija, u biti pomoglo mi je da vise uzivam u roditeljstvu. Ako te je strah kako baratati s bebom, uzmi sat baby handlinga (mi smo bili u Studio Aurora, preporucujem), to je odlicna stvar, a imati cete svi koristi. Drzi se, pocetak je najtezi! I probaj sto prije naci nekog s bebom za druzenje, biti ce ti lakse i puno zabavnije!

A sto se tice tete cuvalice, uvijek je tu rizik. Ni moji ni suprugovi ne zive blizu tako da nam je to bila jedina opcije (nismo htjeli jaslice) dok sin nije krenuo u vrtic, ali mislim da su djedovi i bake bolji izbor, pod uvjetom da su pouzdani. Njihova ljubav prema unucima je po meni veci benefit nego mladost teta cuvalica. Ako ti je svekrva iole normalna, probaj izgladiti odnos i ukljuciti ju, zanemari to sto se hvali da ne mozete bez nje, mozda se osjeca izostavljeno pa na taj nacin kompenzira.

Hvala cure :) ovi zadnji postovi su divni. I u pravu ste koliko se u malo vremena sve promjeni. Bebica ima 4 mj., sad ga se ne bojim držati, čvrst je, velik. Forsira sjediti, izvaljuje se pa moram paziti dok je na krevetu. Više ne kukam i ne gledam na sat kad muž dolazi, ne bojim se hraniti, podriguje ko mala svinjica, dobar je jelac :). Nego, toliko smo se vezali da nije preoduševljen kad ga drugi uzimaju u ruke (osim muža i mog tate). Ali nije da puno ljudi nam dolazi, uža obitelj samo. Pjevamo si, najviše voli kad mu pjevam na španjolskom, cikće od sreće, baš vrisne :). Sad se uopće bojim kak ćemo dok se vratim raditi (a radi se o sat-dva dvaput tjedno kad se muž i ja preklapamo, radimo u školi). On kaže da trebamo uvoditi nove ljude (baku, djedove bar to malo vremena). Ovi strahovi o kojima su neke cure pisale su tu. Doslovno-kakav je zrak koji udišemo, voda iz slavine, Bože moj, kad krenemo s dohranom odakle mi voće i povrće koje je dobro. Prašina, bakterije... Maltezerka je već dva mj.s nama i suživot im je divan. Pa zaplačem od sreće. Ali opet novi strahovi naviru-vožnja autom, pa dpk prohoda... Vrtić, škola, ozljede, milijun scenarija. Pa danas pričam tati da sam mu spremila robicu do prve godine ako umrem u porodu, da ima. Tata me gleda ko da sam luda. A godinama sam slušala priče o mami koja je skoro umrla u porodu (eklampsija), pa ju kasnije gledala dok je 2 g. umirala u mukama, 24 sata na dan. Mislim da mi je to nabilo strahove kojih se ne mogu riješiti.

I da, bojim se da strahove ne prenesem na njega. A opet ne bih da se ničeg ne boji ko moj muž. Mene je mama odgajala u strahu od svega živog. I to je to, ne znam drugačije.

Zanimljivo je to da me klinci doživljavaju kao veselu i neopterećenu osobu (na poslu), s njima ne glumim, zezamo se i učimo. Pod odmorom mi se jadaju, traže savjete. Uvijek odu sretni jer sam im pomogla. A u sebi sam sasvim drukčija. Pred bebom pjevam, smijem se. I kad se bojim ili sam umorna, glumim. Pali dok je još mali. :)