Jako je tužno što takve stvari doživljavate od vlastitih roditelja...
Da razdvajaju unuke je strašno!
Da Vam iskrena budem, davnih dana sam prekinula svaki kontakt sa udomiteljima kod kojih sam živjela 20+ godina, a smatrala ih svojim roditeljima.
Kao i Vi, imam 30, nisam dočekala ni ispit vožnje da mi priušte, a kod njih sam radila 4-5 sezona dok sam se još školovala, nikad plaću nisam tražila, a ni oni me nisu bili u stanju prijaviti (štand sa voćem i povrćem, nekad smjene od jutra dok se ne smrači). Čim mi se ukazala prilika, pobjegla sam od njih, doživjela svašta u nepoznatom, najviše zbog svoje naivnosti, ali opet, nije mi krivo što sam im leđa okrenula, najbliži su me iskorištavali.
Sad imam novu obitelj, naišla na divnog čovjeka koji je prihvatio moje dijete kao svoje, ima manje od mene, ali i to malo je podijelio samnom, pruža mi podršku, borimo se zajedno i ne treba nam nitko da nam soli pamet. Živimo skromno, svoje račune sami plaćamo, nitko nas ne hrani niti oblači, djetetu ništa ne fali i nema nitko prava da nam prigovara. Što steknemo, steći ćemo zajedno jer smo tu jedno za drugoga, zdravi smo, možemo raditi i gladni nećemo biti.
Najbolja moguća odluka, biti daleko od ljudi koji te koče i nastojati biti neovisan, makar bio podstanar i skupo plaćao tu slobodu, ali unutarnji mir je neprocjenjiv.
Jako je tužno što takve stvari doživljavate od vlastitih roditelja...
Da razdvajaju unuke je strašno!
Da Vam iskrena budem, davnih dana sam prekinula svaki kontakt sa udomiteljima kod kojih sam živjela 20+ godina, a smatrala ih svojim roditeljima.
Kao i Vi, imam 30, nisam dočekala ni ispit vožnje da mi priušte, a kod njih sam radila 4-5 sezona dok sam se još školovala, nikad plaću nisam tražila, a ni oni me nisu bili u stanju prijaviti (štand sa voćem i povrćem, nekad smjene od jutra dok se ne smrači). Čim mi se ukazala prilika, pobjegla sam od njih, doživjela svašta u nepoznatom, najviše zbog svoje naivnosti, ali opet, nije mi krivo što sam im leđa okrenula, najbliži su me iskorištavali.
Sad imam novu obitelj, naišla na divnog čovjeka koji je prihvatio moje dijete kao svoje, ima manje od mene, ali i to malo je podijelio samnom, pruža mi podršku, borimo se zajedno i ne treba nam nitko da nam soli pamet. Živimo skromno, svoje račune sami plaćamo, nitko nas ne hrani niti oblači, djetetu ništa ne fali i nema nitko prava da nam prigovara. Što steknemo, steći ćemo zajedno jer smo tu jedno za drugoga, zdravi smo, možemo raditi i gladni nećemo biti.
Najbolja moguća odluka, biti daleko od ljudi koji te koče i nastojati biti neovisan, makar bio podstanar i skupo plaćao tu slobodu, ali unutarnji mir je neprocjenjiv.