Znam, možda će se neke naći uvrijeđene ovim mojim komentarom, ali nakon nekoliko zadnjih slučajeva naprosto moram napisati ili ću puknuti.
Dakle, uredno mi se događa da kada neki artikal prodajem jeftino, ali ono zaista jeftino (npr. za 15, 20, maksimalno 30 kn) da se pojedinke i kraj tako jeftine cijene nastoje "ogrebati" za besplatnu poštarinu, dodatno sniženje itd.
U pravilu, zna se dogoditi da pregovori oko kupnje takvog artikla traju, maltene, duže od pripreme astronauta za pokusno koloniziranje udaljenih planeta ljudskom populacijom. Te izmjeri, premjeri, pa "može li slika kako stoji", pa slikaj na danjem svjetlu, pa slikaj iz ptičje pa žablje perspektive, pa ovo, pa ono, i onda na kraju "može popust?" sa tupavim smajlijem kao začin... Kad im udovoljite i tom prohtjevu, onda još traže "da malo razmisle" jer je kupnja nečeg što košta cca 25 kuna sa poštarinom ipak nešto o čemu se ne odlučuje tako lako. Ne mogu shvatiti što ljude tjera da se tako cigane kad je u pitanju roba koja je smiješno jeftina. Nedostatak novca? Ok, stara, ali ako imaš za mjesečni priključak na internet na kojem, očito, visiš, onda ipak nije toliko crnjak sa tvojim financijama, zar ne?
Kad je, pak, riječ o artiklima koji koštaju nešto skuplje, tu takvih problema skoro pa i nema. Kupilice koje se odluče za takav artikal ili više njih obično samo traže broj računa, eventualno upitaju za mjere i to je to. Užitak. Milina.
Dva zanimljiva suprostavljena fenomena o kojima bi psiholozi i sociolozi dosta toga imali za reći.
Znam, možda će se neke naći uvrijeđene ovim mojim komentarom, ali nakon nekoliko zadnjih slučajeva naprosto moram napisati ili ću puknuti.
Dakle, uredno mi se događa da kada neki artikal prodajem jeftino, ali ono zaista jeftino (npr. za 15, 20, maksimalno 30 kn) da se pojedinke i kraj tako jeftine cijene nastoje "ogrebati" za besplatnu poštarinu, dodatno sniženje itd.
U pravilu, zna se dogoditi da pregovori oko kupnje takvog artikla traju, maltene, duže od pripreme astronauta za pokusno koloniziranje udaljenih planeta ljudskom populacijom. Te izmjeri, premjeri, pa "može li slika kako stoji", pa slikaj na danjem svjetlu, pa slikaj iz ptičje pa žablje perspektive, pa ovo, pa ono, i onda na kraju "može popust?" sa tupavim smajlijem kao začin... Kad im udovoljite i tom prohtjevu, onda još traže "da malo razmisle" jer je kupnja nečeg što košta cca 25 kuna sa poštarinom ipak nešto o čemu se ne odlučuje tako lako. Ne mogu shvatiti što ljude tjera da se tako cigane kad je u pitanju roba koja je smiješno jeftina. Nedostatak novca? Ok, stara, ali ako imaš za mjesečni priključak na internet na kojem, očito, visiš, onda ipak nije toliko crnjak sa tvojim financijama, zar ne?
Kad je, pak, riječ o artiklima koji koštaju nešto skuplje, tu takvih problema skoro pa i nema. Kupilice koje se odluče za takav artikal ili više njih obično samo traže broj računa, eventualno upitaju za mjere i to je to. Užitak. Milina.
Dva zanimljiva suprostavljena fenomena o kojima bi psiholozi i sociolozi dosta toga imali za reći.