Ovako. Za početak da kažem zanima me mišljenje nekog tko me ne poznaje zato pišem ovdje. Molim vas nemojte napadati (Govorim to jer vidim u većini razgovora da neki pišu ružno.) Tražim samo realni savjet, ništa više.
Imam dečka već 6 i pol godina. Živimi zajedno, oduvijek se slažemo, ne svađamo se skoro oko ničega, ako nešto bude to su uglavnom male svađice nebitne, koje budu jednom u dva mjeseca.Ali meni je uvijek falilo ono nešto,nekakva romantika, da smo ludi jedno za drugim. Više smo kao brat i sestra, a ne kao romantični par.Znači uvijek sam bila sretna ali ne potpuno, uvijek je falilo ono nešto. Nedavno sam upoznala jednu osobu koja me očarala i počela sam imati osjećanja za tu osobu. To mi se dogodilo prvi put otkad sam s njim, tako da ne znam kako da se osjećam u vezi toga. Počela sam se osjećati grozno jer na neki način ne želim osjećati to, a na neki želim. Ali na drugu stranu, ne mogu zamisliti da izgubim svog dečka jer mi je kao obitelj. Također nije u redu što s njim još nisam razgovarala, ali odgađam svaki dan suočiti se s time jer je teško. Što vi mislite o cijeloj situaciji?
P.s. bila bi vam zahvalna kad ne biste osuđivali jer se već osjećam dovoljno grozno.
(One koje zanima imam 26 godina)
Ovako. Za početak da kažem zanima me mišljenje nekog tko me ne poznaje zato pišem ovdje. Molim vas nemojte napadati (Govorim to jer vidim u većini razgovora da neki pišu ružno.) Tražim samo realni savjet, ništa više.
Imam dečka već 6 i pol godina. Živimi zajedno, oduvijek se slažemo, ne svađamo se skoro oko ničega, ako nešto bude to su uglavnom male svađice nebitne, koje budu jednom u dva mjeseca.Ali meni je uvijek falilo ono nešto,nekakva romantika, da smo ludi jedno za drugim. Više smo kao brat i sestra, a ne kao romantični par.Znači uvijek sam bila sretna ali ne potpuno, uvijek je falilo ono nešto. Nedavno sam upoznala jednu osobu koja me očarala i počela sam imati osjećanja za tu osobu. To mi se dogodilo prvi put otkad sam s njim, tako da ne znam kako da se osjećam u vezi toga. Počela sam se osjećati grozno jer na neki način ne želim osjećati to, a na neki želim. Ali na drugu stranu, ne mogu zamisliti da izgubim svog dečka jer mi je kao obitelj. Također nije u redu što s njim još nisam razgovarala, ali odgađam svaki dan suočiti se s time jer je teško. Što vi mislite o cijeloj situaciji?
P.s. bila bi vam zahvalna kad ne biste osuđivali jer se već osjećam dovoljno grozno.
(One koje zanima imam 26 godina)