S obzirom da ga njegova majka, sestra i ja najviše zivkamo, šaljemo slike, poruke nama je bilo najvećem interesu bilo da više nabavi taj mobitel, dok ostalima nije bio toliki problem. Decko je rekao da smo mu nas tri više popile mozak u vezi mobitela, jer smo non stop poticale tu temu. Također uzeći u obzir moju situaciju i da do zadnjeg dana nisam stigla uzeti poklon, niti sam imala vremena smišljati nešto posebno (a znali su to), to je razlog zašto mi je žao što me nisu uključili. Vjerojatno sam imala prevelika očekivanja i sama sam kriva tome.
Naravno da oni kao obitelj zaslužuju imati zajednicke uspomene. U ovih 5 godina koliko smo skupa, na svim proslavama i slavljima bi mene zaposlili kao dežurnog fotografa tako da stvarno imaju dosta uspomena, njih, rođaka, kumova, prijatelja itd. Dok ih sve slikam, kad dođe red na mene svi se već razbježe tako da ja nemam nijednu zajedničku uspomenu s njima. Naravno nisam im to nikad uzimala za zlo, ovo je samo backstory zašto sam to spomenila u prethodnom tekstu. Bilo je dosta ljudi koji su mogli preuzeti snimanje, vjerojatno je njima najlakse reci meni jer ja to uvijek radim, ali zar nikad ne pomisle da bi možda i ja bar jednom htjela biti tu prisutna, a ne uvijek iza kamere. Ipak je dečkov rođendan, 5 godina smo skupa, živimo skupa, planiramo se vjenčati u budućnosti, htjela bi i ja neke uspomene, dok sve ostale zovu za slikanje, mene se nikad ne sjete, osim kada ja sama zamolim.Mislim ovo su gluposti i sitnice, ne trebate mi ništa objašnjavati znam to i sama.
Nego sama ta kombinacija s poklonom i tim snimanjem me dovela do toga da se osjećam da ne pripadam tamo i da sam nebitna osoba koja je uvijek bačena u stranu. Zato sam došla ovdje olakšati svoju dušu, jer sam previše razmišljala o svemu tome i analizirala možda nešto što i ne bi trebala. Mislim da je ovo moj zadnji komentar što se tiče ove teme. Hvala još jednom svima koji ste dali svoje mišljenje i koji ste me saslušali.
S obzirom da ga njegova majka, sestra i ja najviše zivkamo, šaljemo slike, poruke nama je bilo najvećem interesu bilo da više nabavi taj mobitel, dok ostalima nije bio toliki problem. Decko je rekao da smo mu nas tri više popile mozak u vezi mobitela, jer smo non stop poticale tu temu. Također uzeći u obzir moju situaciju i da do zadnjeg dana nisam stigla uzeti poklon, niti sam imala vremena smišljati nešto posebno (a znali su to), to je razlog zašto mi je žao što me nisu uključili. Vjerojatno sam imala prevelika očekivanja i sama sam kriva tome.
Naravno da oni kao obitelj zaslužuju imati zajednicke uspomene. U ovih 5 godina koliko smo skupa, na svim proslavama i slavljima bi mene zaposlili kao dežurnog fotografa tako da stvarno imaju dosta uspomena, njih, rođaka, kumova, prijatelja itd. Dok ih sve slikam, kad dođe red na mene svi se već razbježe tako da ja nemam nijednu zajedničku uspomenu s njima. Naravno nisam im to nikad uzimala za zlo, ovo je samo backstory zašto sam to spomenila u prethodnom tekstu. Bilo je dosta ljudi koji su mogli preuzeti snimanje, vjerojatno je njima najlakse reci meni jer ja to uvijek radim, ali zar nikad ne pomisle da bi možda i ja bar jednom htjela biti tu prisutna, a ne uvijek iza kamere. Ipak je dečkov rođendan, 5 godina smo skupa, živimo skupa, planiramo se vjenčati u budućnosti, htjela bi i ja neke uspomene, dok sve ostale zovu za slikanje, mene se nikad ne sjete, osim kada ja sama zamolim.Mislim ovo su gluposti i sitnice, ne trebate mi ništa objašnjavati znam to i sama.
Nego sama ta kombinacija s poklonom i tim snimanjem me dovela do toga da se osjećam da ne pripadam tamo i da sam nebitna osoba koja je uvijek bačena u stranu. Zato sam došla ovdje olakšati svoju dušu, jer sam previše razmišljala o svemu tome i analizirala možda nešto što i ne bi trebala. Mislim da je ovo moj zadnji komentar što se tiče ove teme. Hvala još jednom svima koji ste dali svoje mišljenje i koji ste me saslušali.