Virtualna podrska ili čašica razgovora

Večer dragi ljudi.... Zanima me da li ovdje netko boluje od tumora pluća sa metastazama, da li netko ima takvog bolesnika u kući? Kako se nosite sa time? Kako iskreno ostajete normalni? Mojoj majci su dijagnozu dali u 11 mj prosle godine, od tada se borimo sa tim prokletnikom. Tesko mi je gledat ju takvu tuznu, tesko mi je slusati takvu nesretnu, tesko mi je jer joj ne mogu pomoci a znam da zeli da joj pomognem. Tesko mi je reci joj da ce sve biti dobro, kad ne znam hoce li. Znam da je tuzna, nemirna, nesretna, nezadovoljna, ogranicena... pozelim da to ne znam, da mi bude lakse. Pozelim da vidim osmjeh na njenom licu, pozelim da prica, pozelim svaki dan po tisucu puta da ozdravi i bude opet ona nasa stara "mama"... Da, pozelim svasta, ali uvijek ista zelja ostaje nakraju... Teško mi je svakodnevno biti dio toga, jer me svega strah, prognoze nisu nikako dobre, svakim danom je sve slabija, svakim danom se sve vise predaje... kako se ponasati prema takvom bolesniku? Mozda sam Vas udavila, ali imam osjećaj da cu poluditi ako uskoro ne počnem pricati o tome i ako to drzim u sebi, ne zelim nikoga od svojih bliznjih zamarati, ali ne znam da li mogu sve to podnjeti jer mi se previse losih stvari dogodilo u zivotu da bi povjerovala u sretan zavrsetak... Imam samo majku od roditelja, ocuh nam je umro prije 2 godine.... zivot mi se zgadio u tako malom vremenu... Imam osjecaj da psihicki pocinjem pucati po savovma od tuge, bespomocnosti i gledanja sto sve ona prolazi, a znam da to nije zaslusila jer se uvijek brinula o nama, uvjek smo joj m prioritet bili, uvijek nas je skrivala od nasilnog oca, uvijek je htjela nama dobro, a opet smo na istom, opet smo na borb za prezivljavanje... zao mi je jako, uzasni mi je zao...

jučer sam pročitala da ti je potrebna odjeća za brata,ali žalosno što je tema obrisana

i mani je zaista zao suosjecam.. [:tuzan]

hmmm što uopće napisati u ovakvoj situaciji [:tuzan] ja osobno nisam bila u takvoj situaciji, sličnoj jesam... člana obitelji su pogodile sve bolesti koje su mogle u zadnjih 6 mjeseci (srce, pa tumor,...ma joooj užas) i mogu ti jedino savjetovati da misliš pozitivno.. znam da nije lako, ali samo pozitivne misli donose pozitivne ishode.. ne daj mami da se predaje unatoč boli i patnji.. svaki dan joj daj razlog za osmijeh, podsjeti ju na događaje koje će propustiti ako se bude predala (tipa vjenčanje djece, unuci i slično...) draga, glavu gore (mada znam i vjerujem da nije nimalo lako trenutno).. viči na šta trebaš [:poljubac]

[:tuzan] [:tuzan] neznam šta da ti kažem u vezi kako pomoći njoj, stvarno neznam..znam samo da ako ti nemožeš to više držati u sebi,otiđi na razgovor s psihologom ili psihijatrom..to će ti sigurno pomoći i biti će ti lakše..i ja sam tako svašta ružnog prošla u životu u ovih 22 god.,pomogo mi je razgovor, nije to ništa sramotno,glupo itd.. ideš zbog sebe ne zbog drugih.. ja ti to preporučam.. drži se!! [:poljubac]

i meni je žao.. užasno je teško bit pozitivan u takvoj situaciji... [:tuzan]

Razumijem kako se osjećaš [:tuzan] Prije 4 godine mi je otac završio na hitnoj.Pretrage pokazale tumor mjehura i nadbubrežne žlijezde. Živi očaj.Još gore je što je on vrlo zatvorena osoba pa nije ništa želio podijeliti s nama.A vidjelo se da mu je teško. Stara je u toj priči ispala junak,imala je dovoljno pozitive za oboje. I taman kad je to prošlo,kad smo pomislili da imamo pravo na malo mira i sreće,prije 2 godine ujaku bude dijagnosticiran tumor na mozgu...

Cure...zena od jucer trazi musku robu za brata M-L. znam da ovdje ima dobrih dusa da pomognemo. ja cu joj poslat 2 majice za brata. a znam da mozemo vise kad se slozimo. makar sitnica! [:sramezljiv]

pa vidiš da svi obilaze temu,a kad se pojavi neka kretenska tema za deset minuta ima 50 stranica [:ljut]

Ma znam da nije odlazak psihologu ili psihijatru nista lose, hvala bogu imam staza i u tome [:sramezljiv] Znam da mi ne mozete pomoci, znam da tu nema pomoci, svjesna sam situacije, svega sam apsolutno svijena, iako imam 27 godina, zivot me je naucio vec odavno da zivot nije bajka, niti da postoji vila sa stapicem... ovo sam napisala jer sam morala izbaciti iz sebe, morala sam nekome reci, nekoga pitati kako mu e bilo? Ja se vec 6 mj borim sa time, od muza sam odvojena, sa djetetom sam kod mame 6 mj vec, gledam ju i sece me boli... takva sam, ne mogu tugu sakriti, ne mogu se nasmijati u toakvoj situaciji.... ali sam joj potpora... uvijek na njeno pitanje: da li ce sve biti uredu? odgovorim, hoce mama, bit ce sve u najboljem redu.... i tada svaki put skuzim da joj slazem najvecu laz na svijetu... a ta laz toliko zaboli kad mi kaze da bi voljela docekati da joj se sin ozeni pa onda neka ode...

Kvrapcu,slabo stojim s muškom robom [:tuzan] Mogu zamoliti muža da pregleda stvari iz mršavije faze,ako ih još nismo donirali.

Ako ti treba sto i za majku reci. da svaka od nas odvoji po jednu krpicu, puno ce znacit!

Šta treba od robe za brata,poslala bih i ja?

Ipak joj daješ neku nadu i nemoj da ti bude krivo zbog te laži. Evo,glupo pitanje,ali,trebaš li ti nešto od odjeće?Ako da,u kojem broju?

Hvala Vam svima sto me slusate i sto bi mi na bilo koji nacin htjeli pomoci.... Malo je takvih, jako malo... ja se vec mj dana trudim mjenjati svoju odjecu, prodavat po sitnim novcima da svojoj majci i bratu pa i sestri priustim nesto od odjece ali ne ide... Financijski nisam bas dobrostojeca, imamo samo muzevu placu, od te place placamo podstanarstvo i ostatak ode majci na lijekove.... jer sam rekla dokle god je ziva, imat ce potrebne lijekove, pa makar i proslila, imat ce ono sto joj je potrebno... Hvala svima sto su se jucer odazvali na moj post koji je obrisan, pa su tako i vecina planova sa tim postom obrisana i zaboravljena... Ja ne trazim na poklon, ponavljam, ja bi se mjenjala, imam na svom profilu, sve svoje stvari mjenjam za odjecu za majku i brata... zar je to stvarno postalo toliko tesko??? Poklonim, poklonit cu uvijek... evo i sada...