Drage ženskice,
lijepo vas pozdravljam, molim vas pročitajte ovo kaj bum sad napisala i voljela bih čuti vaše mišljenje.
Kao majka, možda nemrem doživjeti tu situaciju kao drugi i baš bih voljela vidjeti kak vi na to gledate.
Priča slijedi:
sinoć mi priča moj sin, šesnaestogodišnjak, kak je dobil dvojku iz sastavka iz engleskog na gore navedenu temu.
Baš sam se iznenadila, jer engleski mu ide sam tak, odlično barata u jeziku i pismu a u sastavcima je odličan i ima smisla za to.
Profesorica im je podijelila sastavke s ocjenom, sastavak bez i jedne greške, al na njemu piše ocjena 2 :s
Inače, vrlo je iskren, otvoren, ne srami se i uvijek želi čuti objašnjenje druge strane i tak i ovaj put pita profesoricu iz kojeg je razloga ta ocjena.
Ona njemu odgovara, da član obitelji ne može biti najbolji prijatelj. :o
Dakle, sin je napisao da mu je najbolji prijatelj tata.
On svog tatu obožava, od malih su nogu jako povezani, kuže se, funkcioniraju na isti način, vrlo su slični, čak i imaju isti hod...ma dva bandita samo takva x-)
I pokušava on objasniti profesorici da je njemu to skroz ok i normalno, ima jako puno prijatelja, voli ga ekipa jer je uvijek nasmijan, vesel i pravi pajdaš...brblja i uveseljava sve oko sebe, al da mu je tata ipak najbolji prijatelj.
I normalno, pita profesoricu: kaj bi se desilo i koju bi ocjenu dobio da je opisao nekog prijatelja a ne tatu?
Čistu peticu - kaže ona.
Na to će on:
mogao sam ja napisati sastavak o bilo kojem trenutnom, sadašnjem prijatelju, koji mi možda iz nekog razloga za godinu il dvije više neće biti prijatelj, al tata će meni uvijek biti najbolji prijatelj.
Profesorica na to nije imala odgovor.
I kaj vi velite na to?
Po meni, i dvojka je ocjena al dal je zaslužena.., i više me zanima stav profesorice....da li ona može svoj stav nametati i drugima bez obzira tko je u pravu?
Hvala vam na pažnji, lijepo sve pozdravljam :")
Drage ženskice,
lijepo vas pozdravljam, molim vas pročitajte ovo kaj bum sad napisala i voljela bih čuti vaše mišljenje.
Kao majka, možda nemrem doživjeti tu situaciju kao drugi i baš bih voljela vidjeti kak vi na to gledate.
Priča slijedi:
sinoć mi priča moj sin, šesnaestogodišnjak, kak je dobil dvojku iz sastavka iz engleskog na gore navedenu temu.
Baš sam se iznenadila, jer engleski mu ide sam tak, odlično barata u jeziku i pismu a u sastavcima je odličan i ima smisla za to.
Profesorica im je podijelila sastavke s ocjenom, sastavak bez i jedne greške, al na njemu piše ocjena 2 :s
Inače, vrlo je iskren, otvoren, ne srami se i uvijek želi čuti objašnjenje druge strane i tak i ovaj put pita profesoricu iz kojeg je razloga ta ocjena.
Ona njemu odgovara, da član obitelji ne može biti najbolji prijatelj. :o
Dakle, sin je napisao da mu je najbolji prijatelj tata.
On svog tatu obožava, od malih su nogu jako povezani, kuže se, funkcioniraju na isti način, vrlo su slični, čak i imaju isti hod...ma dva bandita samo takva x-)
I pokušava on objasniti profesorici da je njemu to skroz ok i normalno, ima jako puno prijatelja, voli ga ekipa jer je uvijek nasmijan, vesel i pravi pajdaš...brblja i uveseljava sve oko sebe, al da mu je tata ipak najbolji prijatelj.
I normalno, pita profesoricu: kaj bi se desilo i koju bi ocjenu dobio da je opisao nekog prijatelja a ne tatu?
Čistu peticu - kaže ona.
Na to će on:
mogao sam ja napisati sastavak o bilo kojem trenutnom, sadašnjem prijatelju, koji mi možda iz nekog razloga za godinu il dvije više neće biti prijatelj, al tata će meni uvijek biti najbolji prijatelj.
Profesorica na to nije imala odgovor.
I kaj vi velite na to?
Po meni, i dvojka je ocjena al dal je zaslužena.., i više me zanima stav profesorice....da li ona može svoj stav nametati i drugima bez obzira tko je u pravu?
Hvala vam na pažnji, lijepo sve pozdravljam :")